Vuchji pjev

 

Ponekad mi se cini da je rose’, jos vishe no shampanjac, neshvaceno vino. Osim sto se, iz – nazalost – donekle razumljivih razloga, cesto povezuje s odredjenom frivolnoscu, te mu se odricu dublje namjere, vecina ga ljudi vidi kao nesto vezano uz prigodu lakomislene namjene: sama mu boja u chashi, na ljetnom stolu, sugerira puku razbibrigu. Rose’ je, na taj nacin, ne samo “zrtva” vlastite, upravo za takve prigode savrshene, ikonichnosti, vec i tisuca vinara koji ga – sto zbog linije manjeg otpora, a sto zbog nedostatka ambicije, ili pak sposobnosti, da zhanr i sami uopce ozbiljno shvate – tretiraju sukladno rashirenoj percepciji i popularnim predrasudama.

Puka razbibriga, a bome ni povremena frivolnost, nisu, naravno, same po sebi nista negativno, a zacijelo nisu ni kategorije koje po definiciji ukljucuju snizavanje kriterija. Dapache: upravo onaj koji cijeni vlastitu razbibrigu i – ponekad krvavo zaradjene he he – trenutke frivolnosti samome sebi duguje minimum truda da, umjesto za nekim loshe prikriveno toksicnim industrijskim svjetloljubicastim napojem, posegne za dobrim rose’-om: vlastitoj idili valja dostojno nazdraviti…

Jedna od vaznijih stvari koja se u prilog rose’-u, kao zhanru, moze istaknuti jest i cesto gotovo nevjerojatna versatilnost u najshiroj paleti za mnoga crna i bijela vina uistinu tradicionalno teskih sljubljivanja s hranom…

Ukratko, za rose’ vrijedi isto sto i za svako drugo vino: postoje dobri i loshi. Bas kao sto, bez obzira na to sto su konkretna senzorna ocekivanja po prirodi stvari razlicita, za bijela i crna vina vrijede isti visoki kvalitativni kriteriji u smislu intenziteta dozivljaja, i od dobrog se rose’-a, u tom specificnom registru, moze i mora ocekivati apsolutno isti veliki uzlet, isti veliki ushit. Taj veliki uzlet put kojeg nas ponekad uzdigne neko jedinstveno – a u odredjenom trenutku, na odredjenom mjestu, pod odredjenim kutem upada svijetla mozda i veliko – vino.

_____________________________________

______________________________________

Kako ne bi bas sve ostalo na suhom promishljanju, otvaram Il Mimo 2008. Il Mimo je kao rose’ vinificirana stopostotna Spanna iz kraja koji se  u Pijedmontu obicno opisuje kao zona “planinskog Nebbiola”: Colline Novaresi. Iza ovog se vina krije obitelj Arlunno, vlasnici ultratradicionalne vinarije Cantalupo, koja u apelaciji Ghemme proizvodi neke od najboljih sjevernih Nebbiola uopce. Naprosto je legendarna kompleksnost i dugovjecnost tih sublimno elegantnih vina koje, prirodno, odlikuje nesto trezvenija i “hladnija” stilistika od mnogo poznatijih i razvikanijih juznih susjeda u Langama.

Il Mimo, vjerni prijatelj nazvan po starorimskoj maski iskopanoj u podnozju nekog tamosnjeg brda, mozda jest rose’, ali moj je izbor da ga tretiram ambiciozno i s postovanjem koje i prilici “kralju svih sorti”: rastacem ga, drasticno rashladjenog, u siroke Spiegelau Authentis Burgundy chashe kako bi dobio dovoljno prostora da, uz relativno brzo rastucu temperaturu, razvije prekrasnu lepezu tolikih asocijacija. Na povrsini, tanki vocni veo satkan od svjezhine shipka i slatko-kiselkaste efemernosti maline; izmedju, tanke, vibrantne, provodnicke kiseline (kao zice violine); a dolje… dno od morenskog kamena pod oceanom.

Rasa koja sanja nesto anorgansko.

Il Mimo se otvara: sirokom mi rukom ponovo vraca ukazano povjerenje.

Oglasi

2 komentara to “Vuchji pjev”

  1. mmm… i can almost taste it. sjedajmo u auto i palimo!

  2. He he. It’s really starting to look like there’s no alternative, isn’t it. Wait till I review Solativo, he he…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: