Arhiva za Svibanj, 2010

Vuchji pjev

Posted in Uncategorized on 27 svibnja, 2010 by buonsangue

 

Ponekad mi se cini da je rose’, jos vishe no shampanjac, neshvaceno vino. Osim sto se, iz – nazalost – donekle razumljivih razloga, cesto povezuje s odredjenom frivolnoscu, te mu se odricu dublje namjere, vecina ga ljudi vidi kao nesto vezano uz prigodu lakomislene namjene: sama mu boja u chashi, na ljetnom stolu, sugerira puku razbibrigu. Rose’ je, na taj nacin, ne samo “zrtva” vlastite, upravo za takve prigode savrshene, ikonichnosti, vec i tisuca vinara koji ga – sto zbog linije manjeg otpora, a sto zbog nedostatka ambicije, ili pak sposobnosti, da zhanr i sami uopce ozbiljno shvate – tretiraju sukladno rashirenoj percepciji i popularnim predrasudama.

Puka razbibriga, a bome ni povremena frivolnost, nisu, naravno, same po sebi nista negativno, a zacijelo nisu ni kategorije koje po definiciji ukljucuju snizavanje kriterija. Dapache: upravo onaj koji cijeni vlastitu razbibrigu i – ponekad krvavo zaradjene he he – trenutke frivolnosti samome sebi duguje minimum truda da, umjesto za nekim loshe prikriveno toksicnim industrijskim svjetloljubicastim napojem, posegne za dobrim rose’-om: vlastitoj idili valja dostojno nazdraviti…

Jedna od vaznijih stvari koja se u prilog rose’-u, kao zhanru, moze istaknuti jest i cesto gotovo nevjerojatna versatilnost u najshiroj paleti za mnoga crna i bijela vina uistinu tradicionalno teskih sljubljivanja s hranom…

Ukratko, za rose’ vrijedi isto sto i za svako drugo vino: postoje dobri i loshi. Bas kao sto, bez obzira na to sto su konkretna senzorna ocekivanja po prirodi stvari razlicita, za bijela i crna vina vrijede isti visoki kvalitativni kriteriji u smislu intenziteta dozivljaja, i od dobrog se rose’-a, u tom specificnom registru, moze i mora ocekivati apsolutno isti veliki uzlet, isti veliki ushit. Taj veliki uzlet put kojeg nas ponekad uzdigne neko jedinstveno – a u odredjenom trenutku, na odredjenom mjestu, pod odredjenim kutem upada svijetla mozda i veliko – vino.

_____________________________________

______________________________________

Kako ne bi bas sve ostalo na suhom promishljanju, otvaram Il Mimo 2008. Il Mimo je kao rose’ vinificirana stopostotna Spanna iz kraja koji se  u Pijedmontu obicno opisuje kao zona “planinskog Nebbiola”: Colline Novaresi. Iza ovog se vina krije obitelj Arlunno, vlasnici ultratradicionalne vinarije Cantalupo, koja u apelaciji Ghemme proizvodi neke od najboljih sjevernih Nebbiola uopce. Naprosto je legendarna kompleksnost i dugovjecnost tih sublimno elegantnih vina koje, prirodno, odlikuje nesto trezvenija i “hladnija” stilistika od mnogo poznatijih i razvikanijih juznih susjeda u Langama.

Il Mimo, vjerni prijatelj nazvan po starorimskoj maski iskopanoj u podnozju nekog tamosnjeg brda, mozda jest rose’, ali moj je izbor da ga tretiram ambiciozno i s postovanjem koje i prilici “kralju svih sorti”: rastacem ga, drasticno rashladjenog, u siroke Spiegelau Authentis Burgundy chashe kako bi dobio dovoljno prostora da, uz relativno brzo rastucu temperaturu, razvije prekrasnu lepezu tolikih asocijacija. Na povrsini, tanki vocni veo satkan od svjezhine shipka i slatko-kiselkaste efemernosti maline; izmedju, tanke, vibrantne, provodnicke kiseline (kao zice violine); a dolje… dno od morenskog kamena pod oceanom.

Rasa koja sanja nesto anorgansko.

Il Mimo se otvara: sirokom mi rukom ponovo vraca ukazano povjerenje.