“(…) Ne filozofiraj, Tvrle, vec napravi hit
Narod je te tvoje filozofije sit (…)”
Zaprimivsi zadnjih dana sto pisma podrske sto brojne anonimne prijetnje (poshtanske markice, dodushe, ukazuju na daleku Transilvaniju), najavljujem ekskluzivu: hit za domace trziste, post u kojem “velicam” odredjena hrvatska vina! (Vise, doduse, iz intrinzicnih no iz “patriotskih” razloga, al’ sta ces, nitko nije savrshen…)
Go Tvrle go!
Soon in a network near you! He he.
Na veoma atraktivnom, estetiziranom i (not least!) zabavnom blogu fellow blogger-ice Enogastromame povela se, eto, ovih dana rasprava o Babichu.
http://enogastromama.wordpress.com/2010/06/21/kamena-suza-babic-gasperov-2007/
Nisam ovdje bas kanio o meritumu samog vina, pa da tek usput pripomenem da su direktan povod za ovaj jalovi post, – cisto bushenje rupe u vodi, he he, da se bar jednom suzdrzim od seksualnih metafora -, zapravo dva zanimljiva “detalja” na koja sam naishao medju komentarima citatelja ispod Enogastromamine recenzije Gasperovljevog Babica “Kamena suza”.
In medias bles.
Komentator “Eno – gastro – lovac” – usred sveopce euforije izazvane suzom, kapljicom i stinom – dirljivo istice sljedecu vinjetu: “(…) Jedan sommelier porijeklom iz Italije, za vrijeme jedne degustacije Babića prije nekoliko godina rekao je, da je ta slanost u vinu u stvari ZNOJ težaka koji mukotrpno rade u vinogradu. Zanimljivo, zar ne. (…)”
Baba
U ozbiljnoj sam napasti da, kao Manuel Camblor, citiram starog profesora francuskog jezika koji nam nalazhe “commentez et discutez!”, no u zadnji cas odlucujem da je neke stvari ipak mozda najbolje ostaviti bez daljnjeg komentara.
O Babichu, rode, he he, da ti pojem.
Nakon ovog, vec jubilarnog n-tog, podsjetnika da su, onkraj legende, Chiril i Metod zapravo bili tek par osrednjih stranih kozultanata, koji su, dosavsi u ove krajeve s poslanjem i u namjeri da ga necemu i nauce, zacijelo na svojoj kozhi osjetili da ovdashnji covjek vec per se sve najbolje zna, pa im je na taj nacin brutalno sabotirani projekt dozivio posvemashnju katastrofu (posljedice tog neuspjeha i danas su savrsheno razvidne, he he), a Kacic je Miosic vjerojatno zube polomio u pokusaju da genu kamenome, suzinome bratu po ocu, docara i objasni toliko misteriozno nedoslovnu prirodu metafore, zamisljen citam dalje, a kad tamo, imam sto i vidjeti: na lovca se eno-gastro-Luku zhurno – upravo antologijski i nadrealno – nadovezuje komentator pod imenom Gogo, koji nam ovako zbori: “Ovi primostenski kameni vinogradi kao da su s druge planete! odusevili su me jos prije desetak god kad smo u okolici zeceva imali gadjanja iz topa. nevjerojatno je u kojim sve nemogucim uvjetima uspijeva loza. u biti, to nije loza, izgleda kao neki alien a pretpostavljam da je i vino takvo po tvom opisu )) Ja mastam da ce se neko vrijedan uhvatiti truda i obnoviti i vinograde “ni na nebu ni na zemlji” iznad bakarskog zaljeva i posaditi neku autohtonu sortu. nego enogastromama, jel ima vina na kvarneru osim zlahtine? i sad ti pij nakon ovoga cabernet sauvignone i chardonnaye…”
(tu dolazi minuta “glasne shutnje”, he he, a nakon nje pochasni plotun, dum dum dum dum, jerbo – bas kao Gogo onomad, kraj topa, u vinogradu – i sam imam snazan osjecaj da je tu netko pao s Marsa, a nekako pocinjem slutiti da bi cinjenicna analiza nedvosmisleno ukazala da padavicar, bar u danom geografskom i “”intelektualnom”” kontekstu, nije autor komentara – vec ja…)
"Lud vodi ljubav sa zbunjenim", burgundska naiva, nepoznati majstor, datira se oko 2010. Slika historijski vjerno prikazuje kaoticnu situaciju na Cote d'Or nakon sto su stigle vijesti iz Primoshtena: seljaci iz okolice Meursaulta u panici demoliraju stare vinograde Chardonnay-a, kako bi cim prije zasadili Babich.
Uglavnom, cim sam procitao ovaj komentar, odmah sam pohrlio u kuhinju u sudoper izliti buducem bakarskom autohtonom vinu vec sada potpuno nedorasli Ramonet-ov Chassagne-Montrachet, koji sam dotad toliko zabludjeno ljuljao u chashi. Da ne govorimo o onim shugavim Grand Cru Chardonnay-ima s Cote des Blancs: to cu smece – koje je pregazila Bab… pardon, povijest – vec sutra pobacati iz podruma drito u kanalizaciju. Ca je pusta Cote d’Or! Ca je pusti Avize, i jos devastiraniji Cramant, prema dvi-tri suzom i krvlju nasheg (da – tvojeg i mojeg! Nije li to dobra vijest, he he) domaceg tezhaka natopljene stine u blizini Primostena…
Yuck. You are soooo last year.
Believe it or not, I really hate to piss on anyone’s love fest, pa zato uglavnom ni ne komentiram stvari tipa odredjen broj vrlih novih CRO vina koja na blogovima i u tzv. hrvatskoj vinskoj kritici u zadnje vrijeme fenomenalno prolaze, ili pak ponosne proglase u kojima novi – uglavnom samoprozvani, a mozda je tako jos i bolje – korifeji promichbe hrvatskog vina zele srdacnu dobrodoslicu “gospodinu Michel Rolland-u” na pocetku njegove misije mikro-oksigeniranja raznoraznih vina jos jedne fantasticne nove vinarije kojoj je ime – iz tesko dokucivih razloga – sroceno na ne bas sasvim smislenom engleskom, a funkcionira – i to prakticki od Piranskog zaljeva do Privlake, a, nadamo se, i s perspektivom laganog shirenja prema Sjevernom polu – prema modelu koji je u Francuskoj poznat kao “négociant”…
Mislim, entuzijazam je divan, no, lishen inteligentne kriticnosti (koja NIJE suprotnost dobronamjernosti – dapace: ali corav je, krvav, zhuljav, misionarski i mogucno smrtonosan posao nekom zanesenom talibanu pokushati takvo sto objasniti …) i shire perspektive, rezultat mu je dugorocno otprilike isti kao i onaj do kojeg, u poznatoj poslovici, dovode dobre namjere.
Tako i ovo s Babichem. Divne slike, divno sunce, divno more, lipa pisma, malo renomiranog hrvatskog hiperrealizma, some mince and lots of pies. No, nazalost, ukoliko, – kad smo vec em odslushali Lijepu Nashu, em odlucno i neopozivo otkantali neke od vidjenijih belosvetskih imperijalnih sorata -, apstrahiramo mit i pitoresknost vinograda i usredotocimo se na vino u boci, svi su ti novi i noviji Babichi (Gracin, Zhuki, Gasperov, Pilizhota: nashao, kupio i – narocito – kushao sve to o vlastitom troshku) svjetlosnim godinama udaljeni od bilo cega sto bi moglo stajati uz bok bilo kojem znacajnijem i karakternijem mediteranskom vinu (a to je ono k chemu bi Babic, u nekoj sretnijoj paralelnoj stvarnosti od ove, eventualno mogao/trebao strijemiti). O lokalnom vinarenju bi se, upravo na primjeru ta cetiri vina, takodjer, nazalost, stosta moglo primjetiti, a pri tome itekako mislim i na odredjene predavace na odredjenim fakultetima (na pamet mi pada ona standardna konverzacija: “Research has shown that blah blah. – Yes, but research conducted where? – Research conducted at the well-regarded University of Cuntville, Montana. – Ah. OK then.”) , “malomis(t)ne” strijemece verzije prije narecenog “gospodina Rolland-a”, samo za sada – bar pretpostavljam – jos bez dugackog crnog Mercedesa s vozacem to go with it, he he. Usput, kod ovih je vina odnos cijene i kvalitete, za hrvatski jug vec potpuno uobicajeno, potpuno skandalozan. No, nema veze, cemu inzistirati kad zainteresiranih ocito ima dovoljno…
A kad je tako, kad nema bas nikakve, a kamoli li kvalitetne, kritike, kad nema ni u tragovima dovoljno znanja i iskustva za uspostavljanje valjanih analogija na temelju kojih bi se nesto jednako valjano moglo i zakljuciti, kad je tzv. hrvatskom vinskom scenom zavladalo takvo nezamislivo idilicno medjusobno ljubljenje dupeta sviju svima (some are sort of putting in their measuring rod just to see if there might perhaps be a nice career in it for them, a drugi zato jer se grcevito nadaju da je vino koje imaju u chashi dobro – iako zapravo i nisu bas 100% sigurni, a nemaju, i to cesto ne svojom krivnjom, na temelju cega ni biti…), doista ni nema razloga da se ishta mijenja.
Medvid nek ostane Medvid, a ovca – ovca. Getting bloody fleeced most of the time and loving every minute of it. But that’s just as it should be. That’s why a sheep is a sheep is a sheep.
(Trouble is, you wake up one fine Croatian morning, only to – more often than not – witness the sheep performing brain surgery on the neurosurgeon’s savagely battered body. It really is a bit like him Hieronymus bloke’s pics. Or him Mathis Gothardt bloke. If you know what I mean. Take my word for it. Honest to God. Tko je razumio – shvatit ce. He he.)
One fine morning
