Move over, Ramonet! Take cover, Clos du Mesnil! O Babichu, rode, da ti pojem!

Na veoma atraktivnom, estetiziranom i (not least!) zabavnom blogu fellow blogger-ice Enogastromame povela se, eto, ovih dana rasprava o Babichu.

http://enogastromama.wordpress.com/2010/06/21/kamena-suza-babic-gasperov-2007/

Nisam ovdje bas kanio o meritumu samog vina, pa da tek usput pripomenem da su direktan povod za ovaj jalovi post,  – cisto bushenje rupe u vodi, he he, da se bar jednom suzdrzim od seksualnih metafora -, zapravo dva zanimljiva “detalja” na koja sam naishao medju komentarima citatelja ispod Enogastromamine recenzije Gasperovljevog Babica “Kamena suza”.

In medias bles.

Komentator “Eno – gastro – lovac” – usred sveopce euforije izazvane suzom, kapljicom i stinom – dirljivo istice sljedecu vinjetu: “(…)  Jedan sommelier porijeklom iz Italije, za vrijeme jedne degustacije Babića prije nekoliko godina rekao je, da je ta slanost u vinu u stvari ZNOJ težaka koji mukotrpno rade u vinogradu. Zanimljivo, zar ne. (…)” 

Baba

U ozbiljnoj sam napasti da, kao Manuel Camblor, citiram starog profesora francuskog jezika koji nam nalazhe “commentez et discutez!”, no u zadnji cas odlucujem da je neke stvari ipak mozda najbolje ostaviti bez daljnjeg komentara.

O Babichu, rode, he he, da ti pojem.

Nakon ovog, vec jubilarnog n-tog, podsjetnika da su, onkraj legende, Chiril i Metod zapravo bili tek par osrednjih stranih kozultanata, koji su, dosavsi u ove krajeve s poslanjem i u namjeri da ga necemu i nauce, zacijelo na svojoj kozhi osjetili da ovdashnji covjek vec per se sve najbolje zna, pa im je na taj nacin brutalno sabotirani projekt dozivio posvemashnju katastrofu (posljedice tog neuspjeha i danas su savrsheno razvidne, he he), a Kacic je Miosic vjerojatno zube polomio u pokusaju da genu kamenome, suzinome bratu po ocu, docara i objasni toliko misteriozno nedoslovnu prirodu metafore, zamisljen citam dalje, a kad tamo, imam sto i vidjeti: na lovca se eno-gastro-Luku zhurno – upravo antologijski i nadrealno – nadovezuje komentator pod imenom Gogo, koji nam ovako zbori: “Ovi primostenski kameni vinogradi kao da su s druge planete! odusevili su me jos prije desetak god kad smo u okolici zeceva imali gadjanja iz topa. nevjerojatno je u kojim sve nemogucim uvjetima uspijeva loza. u biti, to nije loza, izgleda kao neki alien a pretpostavljam da je i vino takvo po tvom opisu )) Ja mastam da ce se neko vrijedan uhvatiti truda i obnoviti i vinograde “ni na nebu ni na zemlji” iznad bakarskog zaljeva i posaditi neku autohtonu sortu. nego enogastromama, jel ima vina na kvarneru osim zlahtine? i sad ti pij nakon ovoga cabernet sauvignone i chardonnaye

(tu dolazi minuta “glasne shutnje”, he he,  a nakon nje pochasni plotun, dum dum dum dum, jerbo – bas kao Gogo onomad, kraj topa, u vinogradu – i sam imam snazan osjecaj da je tu netko pao s Marsa, a nekako pocinjem slutiti da bi cinjenicna analiza nedvosmisleno ukazala da padavicar, bar u danom geografskom i “”intelektualnom”” kontekstu, nije autor komentara – vec ja…)

"Lud vodi ljubav sa zbunjenim", burgundska naiva, nepoznati majstor, datira se oko 2010. Slika historijski vjerno prikazuje kaoticnu situaciju na Cote d'Or nakon sto su stigle vijesti iz Primoshtena: seljaci iz okolice Meursaulta u panici demoliraju stare vinograde Chardonnay-a, kako bi cim prije zasadili Babich.

Uglavnom, cim sam procitao ovaj komentar, odmah sam pohrlio u kuhinju u sudoper izliti buducem bakarskom autohtonom vinu vec sada potpuno nedorasli Ramonet-ov Chassagne-Montrachet, koji sam dotad toliko zabludjeno ljuljao u chashi. Da ne govorimo o onim shugavim Grand Cru Chardonnay-ima s Cote des Blancs: to cu smece – koje je pregazila Bab… pardon, povijest – vec sutra pobacati iz podruma drito u kanalizaciju. Ca je pusta Cote d’Or! Ca je pusti Avize, i jos devastiraniji Cramant, prema dvi-tri suzom i krvlju nasheg (da – tvojeg i mojeg! Nije li to dobra vijest, he he) domaceg tezhaka natopljene stine u blizini Primostena…

Yuck. You are soooo last year.

Believe it or not, I really hate to piss on anyone’s love fest, pa zato uglavnom ni ne komentiram stvari tipa odredjen broj vrlih novih CRO vina koja na blogovima i u tzv. hrvatskoj vinskoj kritici u zadnje vrijeme fenomenalno prolaze, ili pak ponosne proglase u kojima novi – uglavnom samoprozvani, a mozda je tako jos i bolje – korifeji promichbe hrvatskog vina zele srdacnu dobrodoslicu “gospodinu Michel Rolland-u” na pocetku njegove misije mikro-oksigeniranja raznoraznih vina jos jedne fantasticne nove vinarije kojoj je ime – iz tesko dokucivih razloga – sroceno na ne bas sasvim smislenom engleskom, a funkcionira – i to prakticki od Piranskog zaljeva do Privlake, a, nadamo se, i s perspektivom laganog shirenja prema Sjevernom polu – prema modelu koji je u Francuskoj poznat kao “négociant”…

Mislim, entuzijazam je divan, no, lishen inteligentne kriticnosti (koja NIJE suprotnost dobronamjernosti – dapace: ali corav je, krvav, zhuljav, misionarski i mogucno smrtonosan posao nekom zanesenom talibanu pokushati takvo sto objasniti …) i shire perspektive, rezultat mu je dugorocno otprilike isti kao i onaj do kojeg, u poznatoj poslovici, dovode dobre namjere.

Tako i ovo s Babichem. Divne slike, divno sunce, divno more, lipa pisma, malo renomiranog hrvatskog hiperrealizma, some mince and lots of pies. No, nazalost, ukoliko, – kad smo vec em odslushali Lijepu Nashu, em odlucno i neopozivo otkantali neke od vidjenijih belosvetskih imperijalnih sorata -, apstrahiramo mit i pitoresknost vinograda i usredotocimo se na vino u boci,  svi su ti novi i noviji Babichi (Gracin, Zhuki, Gasperov, Pilizhota: nashao, kupio i – narocito – kushao sve to o vlastitom troshku) svjetlosnim godinama udaljeni od bilo cega sto bi moglo stajati uz bok bilo kojem znacajnijem i karakternijem mediteranskom vinu (a to je ono k chemu bi Babic, u nekoj sretnijoj paralelnoj stvarnosti od ove, eventualno mogao/trebao strijemiti). O lokalnom vinarenju bi se, upravo na primjeru ta cetiri vina, takodjer, nazalost, stosta moglo primjetiti, a pri tome itekako mislim i na odredjene predavace na odredjenim fakultetima (na pamet mi pada ona standardna konverzacija: “Research has shown that blah blah. – Yes, but research conducted where? – Research conducted at the well-regarded University of Cuntville, Montana. – Ah. OK then.”) , “malomis(t)ne” strijemece verzije prije narecenog “gospodina Rolland-a”, samo za sada – bar pretpostavljam – jos bez dugackog crnog Mercedesa s vozacem to go with it, he he.  Usput, kod ovih je vina odnos cijene i kvalitete, za hrvatski jug vec potpuno uobicajeno, potpuno skandalozan. No, nema veze, cemu inzistirati kad zainteresiranih ocito ima dovoljno…

A kad je tako,  kad nema bas nikakve, a kamoli li kvalitetne, kritike, kad nema ni u tragovima dovoljno znanja i iskustva za uspostavljanje valjanih analogija na temelju kojih bi se nesto jednako valjano moglo i zakljuciti, kad je tzv. hrvatskom vinskom scenom zavladalo takvo nezamislivo idilicno medjusobno ljubljenje dupeta sviju svima (some are sort of putting in their measuring rod just to see if there might perhaps be a nice career in it for them, a drugi zato jer se grcevito nadaju da je vino koje imaju u chashi dobro – iako zapravo i nisu bas 100% sigurni, a nemaju, i to cesto ne svojom krivnjom, na temelju cega ni biti…), doista ni nema razloga da se ishta mijenja.

Medvid nek ostane Medvid, a ovca – ovca. Getting bloody fleeced most of the time and loving every minute of it. But that’s just as it should be. That’s why a sheep is a sheep is a sheep.

(Trouble is, you wake up one fine Croatian morning, only to – more often than not – witness the sheep performing brain surgery on the neurosurgeon’s savagely battered body. It really is a bit like him Hieronymus bloke’s pics. Or him Mathis Gothardt bloke. If you know what I mean. Take my word for it. Honest to God. Tko je razumio – shvatit ce. He he.)

One fine morning

Oglasi

12 komentara to “Move over, Ramonet! Take cover, Clos du Mesnil! O Babichu, rode, da ti pojem!”

  1. wineandfood4u Says:

    .. 🙂 …zanimljiv post. ironičan,a li direktan. uglavnom se slažem s tobom, ali, s obzirom da konstatacija ” nezamislivo idilicno medjusobno ljubljenje dupeta sviju svima” po mom mišljenju nije relevantna, jer, broj dobrih HR vina stane na prste ruku. osim toga, treba poštivati nacionalno (nisam nikakav nacionalist, ali..). u svojih top 50 vina ne bi stavio ni jedno HR, ali to ne znači da ću i ponekad manjkavo, ne savršeno, ne parkerizirano ili ne Michel Rolland-izirano vino (kakva ne volim), ipak pohvaliti. jer, neće li Frnacuz uvijek izabrati svoje? ili Nijemac? ili Talijan? zar da se divimo American bush-u ili [Yellow tail]-u?? s obzirom da živiš vani, moram ti reći da ovdje gotovo da je nemoguče kupiti francusko vino, čak i talijansko, pa i slovensko! portugalskih uopće nema, od NZ samo babich i montana itd. dakle, manje upućeni ljubitelji vina nemaju priliku za kušanje, edukaciju, i ne treba ih sasjeći u korijenu nego zalijevati, i pomoći da rastu pa će i jednog dana možda pisati i diviti se kakvom Gevrey-Chambertin-u ili perverzijama Hubert de Montille-a.
    eto. da ne laprdam u nedogled…
    ovaj Ramonet Puligny Montrachet nisam pio nikad, ali imam sličnih primjeraka (Puligny-Montrachet A.C. Olivier Leflaive Freres 2007., Champ Canet, 1er Cru Jean-Marc Boillot iz 2006., pa Champs Gain iz 2003., te ”Pucelles” 2005 . Domaine Leflaive.).
    pozdravljam te, i živjeli 🙂

  2. “jer, neće li Frnacuz uvijek izabrati svoje? ili Nijemac? ili Talijan? zar da se divimo American bush-u ili [Yellow tail]-u??” – Gle, da ne duljim, mislim da si malo krivo shvatio. Nije uopce problem u njegovanju i isticanju vlastitog (naravno, ako vrijedi!). Znas u cemu je problem? Problem ti je tocno u onom, za prosjecnog Hrvata toliko tipicnom, trenutku kad mu 5 minuta tarzanovskog busanja u prsa (“Neka pati koga smeta”) nije dovoljno, pa onda, totalno “high” od vlastite neopisive nevjerojatnosti, pocne iz cistog refleksa a) bulazniti, b) srati, c) omalovazavati stvari o kojima nema blagog pojma. Ovaj citat s CS i Chardonnay-om ti je gotovo klinicki primjer takvih idiotarija koje nisu, nazalost, iznimka, vec – pravilo. Ja sam prvi za edukaciju. No, kao sto sam kazes, edukacija ne krece od Gevrey-Chambertin. Primarna i nasushno nuzhna edukacija, u ovom slucaju, krece od toga da se ovcu konacno nauci da prestane skalpelom pustoshiti po neurokirurgu. Nije problem u tome sto se Gogo/Jozo/Slavko/Mirko divi nekom zavicajnom brdu. To je samo po sebi super: brdo je doista prekrasno i ja mu se, iz tog legitimnog razloga, mozda klanjam skupa s Mirkom/Slavkom. Medjutim, problem je u onom trenutku kad Mirku/Slavku vrag ne dopusta da, ispunjen ponosom i mirom, dostojanstveno uziva u pogledu na zavicaj, vec pocne, nicim izazvan, s nevjerojatnim osjecajem entitlementa, nepotrebno valorizirajucim diskursom bulazniti o stvarima o kojima nema pojma… O bilo kakvoj kvalitetnoj edukaciji mozemo pricati tek kad ovce prestanu blejati o zakonima termodinamike i, umjesto toga, nacule ushi i otvore srce prema “drugome” (u buberovskom smislu), he he.

    • Samo jos jedna ne bas posve nevazna stvar u vezi s tvojim retorickim pitanjem na koje se ovdje osvrcem: “jer, neće li Frnacuz uvijek izabrati svoje? ili Nijemac? ili Talijan?” Siguran sam da to i sam znas, ali jedini odgovor na to jest novo pitanje: koji Francuz? koji Nijemac? koji Talijan? Daleko od toga, naravno, da je shovinizam ukusa hrvatski unikum. No, mislim da se kultura vina (u najuniverzalnijem smislu rijeci koji ukljucuje znanje, poznavanje, svijest) u bilo kojoj od navedenih zemalja tesko moze usporediti s ovime sto nalazimo pred vlastitim vratima. Tako da se na situaciju glede vinskog shovinizma u zemljama koje navodish moze veoma sretno primjeniti mracni stih onog besmrtnog ludaka Hoelderlina, he he: “Wo aber Gefahr ist, wächst das Rettende auch!”

  3. Inace, naceo si stvarno dosta tema, pa usput da razjasnim jos jednu stvar za koju mi se cini da je malo krivo shvacena. Vjerojatno bi se iznenadio da ja, izgleda za razliku od tebe, na svojih “Top 50” imam mjesta za pokoje hrvatsko vino. Sto zelim time reci? Pretpostavka da je ovaj post, ili bilo koji prethodni na temu hrvatskih vina koje sam poostavljao na raznim mjestima u virtualnom prostoru, nekakav “blanket condemnation” hrvatskog vina kao citave kategorije potpuno je, naravno, netocna. Dapace: ono za sto se ja zalazhem jest da se u ime svega dobrog sto na toj sceni postoji (a ima vrlo vrijednih stvari!) konacno pocne dijeliti zhito od sve brojnijeg kukolja. Srednje- i dugorocno je po zhito potpuno kontraproduktivno da se u dzuture s kukoljem promiche i slavi kao “hrvatska kvaliteta”. Tu ce, kako to vec biva, nastradat i zhito, i “kvaliteta”, i “hrvatska” (tim redom, he he), a jedino ce kratkorocno profitirati kukolj. Nadam se da je sad jasnije, he he.

  4. wineandfood4u Says:

    🙂 🙂 slažem se! 🙂
    ipak, ja sam za opciju prvo knjigom, pa onda batinom.. veliko ”hrvatstvo” me smeta kad je riječ o plavcima recimo… to ima smeća i smeća, al ne daj bože da popljuješ sveti dingač (u kojem je više Vranca, Touriga Nacional i Nero d’avola te sličnih nego samog Plavca malog! Tu mene boli hrvatska taština

  5. He he. Ti si hvalevrijedni humanist i prosvjetitelj, brate po Guttenbergu, i mozes racunati na moju nacelnu solidarnost. Moja strategija, medjutim, jos nije uznapredovala do razine implementa – bilo batine, bilo knjige. Pristup mi je skroman i zalazhem se da, strpljivo i skupljacki, krenemo od toga sto nalazimo oko sebe u prirodi. Krenimo, na primjer, od toga da bobu konacno kazemo bob, sto, kako bi rekao stari Lukrecije – po prirodi stvari he he, prethodi i batini i knjizi…

  6. wineandfood4u Says:

    pa dobro možda bih i ja u top 50 svrstao dubokovićev medvid, clai ottocento, tomčeva amfora i milošev stagnum, pa i tomićev hektorović..naravno, ovisno o godinama. ali sva ova druga vina (to sam htio reći u prvom komentaru) nažalost, moram kupovati u italiji, francuskoj, sloveniji i sl., jer su RH nedostupna. i to je problem za sve eno ljubitelje

  7. He he, ja bih uvrstio samo jedno od ovih navedenih, iako jos dva smatram dobrim vinima: izgleda da si ti ipak velikodushniji od mene, he he. A sto se problema koji navodis tice, ne samo da se slazem, vec sam upravo na to i aludirao napisavsi “a drugi zato jer se grcevito nadaju da je vino koje imaju u chashi dobro – iako zapravo i nisu bas 100% sigurni, a nemaju, i to cesto ne svojom krivnjom, na temelju cega ni biti…”. No, tu stizemo do jos jednog ogromnog CRO problema, a to su uvoznici i distributeri, i losha selekcija vina koja se uvoze (pri cemu je cesto opet najveca poteskoca manjak pravog znanja i perspektive kod vecine onih koji biraju…). Ni tu situacija, naravno, nije bas crno-bijela, te se tu i tamo nadje i kakav pozitivni primjer, ali, sve je to, sveukupno uzevsi, daleko od zadovoljavajuceg. Tutto sommato, ako mene pitas, mnogo je toga zapravo dio istog temeljnog problema…

  8. Ajme meni, izgleda da sam pokrenula lavinu…:)
    Post je apsolutno u Buonsangue stilu!
    Ovo je dobro “upakirano”: “Medvid nek ostane Medvid, a ovca – ovca” 🙂

  9. He he, EG Mama, vidish kakav je pregolemi muving sad nastao, he he! A sto se Medvida i ovce tice, tek da ne bude zabune, meni je ovca draga (takav sam, inace volim cvijece i zivotinje), i, kad bi se slucajno ukazala prilika, svakako bih joj pokusao natociti nesto bolje od Medvida, da nam svima draga ovca ipak ne dobije trovanje drvom ili marketingom…

  10. Buonsangue više od vina zabavlja me to što ste rijedak blogger erudit 🙂

  11. Draga Mala Artemida, prije no sto se zahvalim na rijetko velikom komplimentu, rado bih se, ako smijem, od titule erudita ponesto ogradio pomocu dvije vinjete iz svakodnevnog zhivota, he he. Kad su poznatog njemackog autora Petera Sloterdijk-a jednom prilikom u televizijskom intervju-u apostrofirali kao “filozofa”, on se osjetio ponukanim objasniti da on zapravo nije filozof, vec “zabavljacki misticar”. Kad su u nedavnom novinskom razgovoru poznatog zagrebackog profesora (velikog ucitelja i pedagoga u najciscem smislu antickog ideala) Zlatka Seselja nazvali “intelektualcem”, on je odgovorio da je polaskan, ali da sebe ne smatra intelektualcem u istinskom smislu rijeci, vec eventualno dobro obrazovanim covjekom, a da istinskih intelektualaca u Hrvatskoj ionako ima manje no prstiju na ruci. U tom svjetlu, ja sam jos mnogo manje erudit: u najboljem slucaju, osoba sam koja, unutar vlastitih mogucnosti, strijemi nekom osnovnom intelektualnom postenju. (Bilo kako bilo, cini mi se da u jednome svakako imate pravo: mogu razumijeti da je odredjenom tipu ljudi ovaj moj pomalo intimisticki blog potencijalno zanimljiviji i zabavniji od, na primjer, pojedinih u mome susjedstvu nedavno svanulih pomracenja koje odlikuju notorna glupost, beznadni mediokritet, i potpuno ponorna nepismenost…) U svakom slucaju, od srca Vam zahvaljujem na citanju, kao i na tome da ste uocili cinjenicu da je vino samo dobar – naglashavam: dobar! – izgovor…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: