Bisogna coltivare il proprio giardino, he he

 

A sada, nakon one Muke po Tvrletu neki dan, jedan mali scherzo, he he. Kratki komentari na neka od hrvatskih vina kushanih u zadnje vrijeme iz ciste znatizhelje, te u trenucima dvokolice.

Probao pred koju godinu Boskincev SB, cija me nicim moderirana, direktno iz nekog horror filma preuzeta alkoholnost oshamutila, a nedostatak bilo kakve strukture i “srednjeg nepca” potpuno zbunio. Nije da nisam zlopamtilo, he he, no znatizhelja uvijek prevlada, pa sam tako nedavno odlucio isprobati obicni Gegic 2009 i Gegic Grand Cru 2009. Odmah cu reci da mi nije zao, he he. Sorta, sudeci po ovim vinima, ima veoma zanimljivu aromatsku i mineralnu signaturu. Nesto lagano herbalno i dashak soli. Zanimljivo je da obicni Gegic, s nesto manje alkohola, ostavlja alkoholniji dojam, a tzv. Grand Cru, dijelom odgojen u drvu, s nesto vise alkohola postize mnogo bolji balans. Grand Cru ostavlja dojam pazljivog, konzervativnog i preciznog rada s drvom: razlika u odnosu na onaj pred godinu-dvije pretrpljeni SB je ogromna. Obzirom na to da se radi o zanimljivim vinima, cijene mi se, za hrvatske prilike, cine razumne, sto jos uvijek ne znaci da im realna cijena na EU vinskom trzistu, po kvaliteti i intrinzicnom interesu, ne bi bila po euro-dva nizha… Za kraj, imam neki potpuno intuitivni osjecaj da ovaj vinar s ovom sortom ima jos prostora, da moze jos bolje, jos zanimljivije, s jos vise balansa – a to je iz mojih usta, bar u ovom slucaju, vise pohvala no kritika. Dojam: pozitivan. Buy again? Uhhhm, probably not in quantity, but will gladly buy a bottle or two every now and then to see what’s going on.

Lipanoviceva barikirana Vugava iz 2004., koju sam zadnji put probao jos negdje 2007., i zakljucio da je neposlozhena, ali i da ispod toga ima nesto sto bih volio vidjeti kroz koju godinu. Lo and behold! Drvo jos veoma osjetno, ali transformirano – kao sto bi uvijek i trebalo biti, a relativno rijetko jest – u nesto decentno pikantno i jako “savoury”, fantasticno uklopljeno u zlatnu uljnost srca vina. Relativno visok analiticki alkohol gotovo neprimjetan. Govorim stalno o visokim alkoholima jer sam duboko uvjeren da je to rak rana gotovo svih bijelih vina hrvatskog juga. Kad kazem da su bijela vina hrvatskog juga uglavnom prealkoholna, zapravo zelim reci da  u prevelikom broju slucajeva imaju slabi balans. Kad govorim o prejakom alkoholu, to nema nikakve veze s brojkom na etiketi.  I vino s 12% alkohola moze biti prealkoholno, ukoliko alkohol nije u idealnom balansu s drugim komponentama u strukturi vina. Primjera radi, Hatzidakis-ov Nykteri, koji u vecini berbi doseze naoko monstruoznih 15%, izlazi u savrsenom balansu. Mislim da se kod nas, nazalost, cesto radi o ne pretjerano tankocutnom i vjestom vinarenju, a sto o doista u danasnje doba vec iznenadjujucem i tesko shvatljivom poistovjecivanju visokih alkohola i kvalitete od strane same “publike” (as if I needed reminding, precuo sam nedavno u jednom poznatom Zgb vinskom ducanu kako jedan “znalac” drugome toplo preporucuje neko vino doslovce sljedecim rijecima: “Ovo ti je ozbiljno vino, vidis, ima 14,7% alkohola”…). E… y todo eso, !no! Not so Lipanovic: ovo je izvrsna ekvilibristika vinara koji je s ovim vinom imao pred sobom zadatak s prilicnim brojem varijabli, a mislim da vrijeme jasno pokazuje da ga je rijesio s mnogo talenta. Somewhat unexpectedly, this is just gorgeous with fried anchovies on a bed of arugula. Vino je zrelo i fantasticno se pije. Ako netko slucajno ima jos koju bocu, neka se ne preplasi relativno tamne boje i lagano oksidativnih nota: upravo to ce sacuvati i odrzati ovo vino u pravoj formi bar jos daljnjih pet godina. Dojam: quite special.

He he. Sad mi pada na pamet legendarni Franco Ziliani, vlasnik pera mocnijeg od macha, sa svojom rubrikom “I buoni e i cattivi”.

Grabovceva je Kujundzusa, sa svojom u kontekstu prilicno visokom cijenom, nazalost ostavila izuzetno losh dojam: toliko losh da zapravo radije – da ne dodajem sol na ranu – nista konkretnije ne bih ni rekao, a bocu, nakon prve case, nitko nije vise ni taknuo. Steta, zelim im bolju srecu u iducoj berbi. Sushta suprotnost Jerkovicevoj maestralnoj interpretaciji: jedino meni poznato pravo, autenticno, rasno hrvatsko “vino di sasso” u najboljoj tradiciji, kristalno cisto i laserski precizno, dovoljno dobro da apsolutno ravnopravno stoji uz minimalisticka remek-djela kamene tonicnosti i svirepe mineralnosti poput Gentilini-jevih Robola ili Txomin-ovih Txakolina. Sjecam se kao da je bilo danas one veceri kad mi je Inspektor K, mrzovoljnome i sumnjicavome kakav vec jesam, otvorio prvog Jerkovica: bio sam kao pogodjen gromom. Jerkoviceve su Kujundzushe u zadnje tri berbe, koliko ih pratim, jedno od rijetkih hrvatskih vina koja su unutar svog stila i konteksta apsolutna svjetska klasa, a povrh toga na hrvatskom vinskom trzistu the best buy, bar none: jedno od svega dva hrvatska vina koja bih rado kupio u cim vecoj kolicini cak i kada bi kostalo dva ili tri puta vishe no sto kosta (Jerkovic cca 40 kuna, a ono drugo, svi vec znaju koje, ipak je, na moju zalost, nesto skuplje, he he…). Buy again? Be an eejit not to, wouldn’t I. 

Nakon kushanja nekolicine nekadashnjih favorita (uvjetno receno, jer i nisam bas najveci fan nacina na koji se u Istri opcenito interpretira tzv. svjezha malvazija), nije mi u ovom trenutku bas jasna buka koja se podigla oko berbe 2009. Dimitri Brecevic, moj veliki favorit iz 2007. (popilo se dosta s velikim veseljem, nosilo se dosta i u bijeli svijet s ponosom i bez srama, a neke su boce refermentirale – he he, ti su divlji kvasci pravi dzhava, he he – i cak i takve ostale veoma sharmantna spritzy vina, he he), napravio je vino koje mi se trenutno cini veoma tankim, i to ne samo po standardima koje je postavio ne samo neobicno dobrom, vec, obzirom na okruzenje i kontekst, i stilski – na za mene veoma dobrodosao nacin – neobicnom 2007. Zbunjen sam. Boca nije bila ni po cemu defektna – tek pretanka i prilicno neinspirativna. No, obzirom na neobican talent vinara, rado cu se kroz koji mjesec vratiti na “mjesto nesrece” da vidim sto se doista dogadja. “Male” malvazije majstora Morena Coronice vec bar dvije do tri godine (tocnije, od 2007.) na mene ostavljaju dojam zapostavljenog vina. 2007. je ujedno i zadnja berba koju sam, u nesto vecoj kolicini, kupio na slijepo: u pocetku solidna, iako ocito slabija od nekih prijashnjih berbi, pocela se raspadati u boci u manje od godinu dana od izlaska na trziste. Berba 2008. chez Coronica ostavila je na mene prosjecan dojam, a tako sad i najnovija 2009.: nothing to write home about. Tako da cu se, u blizoj buducnosti, radije posvetiti malom istrazivanju njegovih – navodno veoma obecavajucih – crnih vina iz 2007., nego da jos jednom vrshim autopsiju nad time sto mislim da bi njegova “mala” malvazija mogla biti, a nije. Opcenito govoreci, mozda trcim pred rudo, no ne bi bilo dobro da se za “male” malvazije uspostavi standard da je prihvatljivo da traju koliko i zivot vinske mushice: svjezha vina, i tome adekvatna vinifikacija, apsolutno nicime ne impliciraju nedostatak mogucnosti odredjenog, minimalnog prihvatljivog, trajanja i evolucije. (Cinjenica je da smo se i mi, kao magarci, navikli na batinu, pa izgleda da cesto ni ne trazimo mnogo: evo, prijatelj Vinopija, kojem pripada nemala distinkcija da je autor nedvojbeno najpitkijeg vinskog bloga u Hrvata, cini mi se, u svojoj nedavnoj recenziji, u jednakoj mjeri i iznenadjen i gotovo zahvalan da mu se Poship s 13,7% alkohola nakon tri godine jos nije raspao u boci, te da je ipak ostalo nesto vise od dugmica, he he: http://vinopija.wordpress.com/2010/07/21/kunjas-posip-2007/). Svjezha malvazija je potencijalni adut i ne isplati je se, zbog bavljenja ambicioznijim projektima i otkrivanjima vrlih novih horizonata i ciljeva, kompromitirati, a isto tako bi valjalo mnooogo citati izmedju redaka i, prije svega, bez pretjeranog samozadovoljstva -cum grano salis!- primati raznorazne recentne (pokatkad ne bas ni toliko jednoznacne)  hvalospjeve iz odredjenih inozemnih izvora. Sto bi rekli braca talijani, bisogna continuare a lavorare sodi… Benvenuti ’09. ima odredjene kvalitete, npr. zavodljivu boju i dosta karaktera koji ju cini prepoznatljivom, ali i zjapecu rupu u sredini nepca, manjak fokusa, i tek osrednju koncentraciju, a na svjezinu ionako bas ni ne igra: tu smo negdje na pola puta izmedju necega i nicega, i opet mi se cini da je npr. 2007. bila bolja… Nista, my last chance saloon this vintage je boca koja jos ceka u redu, “obicna” malvazija Brune Trapana. Trapan? Mnooogo talenta, to je bar moj dojam, i, nakon Coronicinih – sto malih sto velikih – Grabara, najbolji istarski Cabernet Sauvignon koji sam ikad probao (Grego: jest da je imao jasni organolepticki profil Cabernet Franc-a, but I’d certainly be the last person to complain, he he, and besides it was, as I said, a very cool, very honest and happy wine!)…

Uuu, brateee, pa ispada da sam sve prakticki nahvalio. Evo, ko sad kaze da nisam nacijona…, ovoga pardon, patrijot, mamicu mu poderem, a? A?

Shalu na stranu, doista bi bilo dulce et utile, dakle ne samo lijepo, vec i – koliko god prosjecnom talibanu i Marktschreier-u takvo sto bilo tesko shvatiti – nadasve korisno i u interesu sviju, kad bi se na hrvatskoj vinskoj sceni izdefinirala malo ostrija distinkcija izmedju promocije i kritike.

A sad idem spavat, moram se sutra dici u 4 ujutro. And, besides, I have a rep to maintain. Miserere. Nessun dorma. Ma, nabijem ti nessun dorma. To sleep. Perchance to dream.

P.S.: Brzi update – danas konacno kushao Trapanov Ponente. Ovo je za mene uvjerljivo najbolja malvazija ’09. koju sam do sada kushao, i prva koja je potpuno po mom ukusu: izazvala je za citavim stolom neobicnu kolicinu odobravanja. Ima svega, i to tocno toliko koliko treba da vino po rodu i vrsti bude vjerno sebi. Sve u balansu, sve na svome mjestu. Odlican Gestalt. Tonichno i sasvim dorecheno. Very satisfying. Some exceptionally talented winemaking here. Buy again? You bet.

_____________________________________________________________________________

Popis koristene literature:

– Harry Eyres: “The Bluffer’s Guide to Wine: Bluff Your Way in Wine”, Oval Books, new edition (1 Jun 1999).

– Max Bunker & Magnus: “Alan Ford: Giallissimo (contiene le origini del Conte Oliver)”, Italija, druga polovica dvadesetog stoljeca.

________________________________________________________________________________________

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: