Arhiva za Kolovoz, 2010

The only thing to come now is the sea

Posted in Uncategorized on Kolovoz 17, 2010 by buonsangue

Setting sail at the crack of dawn, well deserved this time, I like to think. As a parting shot, a tasting note written by someone else, long ago. Fits this majestically beautiful, rich and strange wine like a glove, though. And nothing less will do. Here it goes.

Raymond Laurent, Blanc de Blancs 1998, Celles-sur-Ource, Aube:

Nobody in the lane, and nothing, nothing but blackberries,
Blackberries on either side, though on the right mainly,
A blackberry alley, going down in hooks, and a sea
Somewhere at the end of it, heaving. Blackberries
Big as the ball of my thumb, and dumb as eyes
Ebon in the hedges, fat
With blue-red juices. These they squander on my fingers.
I had not asked for such a blood sisterhood; they must love me.
They accommodate themselves to my milkbottle, flattening their sides.

Overhead go the choughs in black, cacophonous flocks —
Bits of burnt paper wheeling in a blown sky.
Theirs is the only voice, protesting, protesting.
I do not think the sea will appear at all.
The high, green meadows are glowing, as if lit from within.
I come to one bush of berries so ripe it is a bush of flies,
Hanging their bluegreen bellies and their wing panes in a Chinese screen.
The honey-feast of the berries has stunned them; they believe in heaven.
One more hook, and the berries and bushes end.

The only thing to come now is the sea.
From between two hills a sudden wind funnels at me,
Slapping its phantom laundry in my face.
These hills are too green and sweet to have tasted salt.
I follow the sheep path between them. A last hook brings me
To the hills’ northern face, and the face is orange rock
That looks out on nothing, nothing but a great space
Of white and pewter lights, and a din like silversmiths
Beating and beating at an intractable metal
.”

 

_________________________________________________________

De equo pulvereque

Posted in Uncategorized on Kolovoz 7, 2010 by buonsangue

“(…) Was klagst du über Feinde?

Sollten solche je werden Freunde,

Denen das Wesen, wie du bist,

Im Stillen ein ewiger Vorwurf ist? (…)

 

__________________________________________

Pinoteando

Posted in Uncategorized on Kolovoz 4, 2010 by buonsangue

A sad malo dokonog poskakivanja.

U jednom sam trenutku shvatio da, kad god pijem dobar Pinot Noir neburgundske provenijencije, negdje u primozgu, vjerojatno zbog dokazane sklonosti drushtvenim igrama, vino ipak svrstavam i identificiram po starom burgundskom predloshku. Ionako je izvan Burgundije, bar za moj ukus, broj regija i mjesta koje proizvode ozbiljan PN moguce nabrojati na prste ruke slijepog stolara: Baden i donekle Pfalz u Njemackoj, Alto Adige u Italiji, i Martinborough na Novom Zelandu, a sve drugo su iznimke (pokoji dobar crni Sancerre, par dobrih Austrijanaca, pokoji Svicarac, veoma rijetki Slovenac, i to bi uglavnom bilo to).

Stroblhof, Blauburgunder Pigeno 2006, Eppan, Alto Adige: Florealia. Trag dalekog, veoma tihog i veoma sporog organskog raspada: sous-bois, les feuilles mortes. Zemljastost: topsoil. Povrshinska mineralnost, bez poniranja, bez sonde: it glides across the palate and then is gone. Svila, prelaz jagodice prsta po njoj, necujni shum svile pod jagodicom prsta koji klizi. Miles-ova elegicna truba kao eho, u daljini. Ponekad me obuzima dojam da, od Alpi pa sve do Pachina, postoji neka nit svecane, suzdrzane ozbiljnosti koja se provlaci kroz sva autenticna talijanska crna vina, pa i ona najbaroknija (nije ni cudo, u Italiji ni barok gotovo nikad nije prefrivolan ili doista odan ekscesu – to su Talijani uvijek prepushtali drugima): neki fantomski duh, “italianità“. Nesto cemu je podanik cak i Nijemac Stroblhof u Juznom Tirolu. Nije da ozbiljno vjerujem u to. Samo mi se cesto tako cini, i to je sve. Odlicno vino. Ako je Dona’ Noir Clos Vougeot, a Barthenau Vigna S. Urbano Bonnes-Mares, onda je Pigeno – Champans. He he.

Knipser, Blauer Spaetburgunder 2007, Laumersheim, Pfalz: Mmmm, kinky nose. Lagano njishe bokovima u ritmu i bojama uvodnih akorda poznatog hita Lullaby (The Cure – “Disintegration”). Sve vrvi od dogadjajnosti, i to u za nijansu tamnijim, toplijim tonalitetima od prethodnog vina. Framboise. U ustima fino zaobljeno s malom, titrajucom slatko-kiselom jezgrom na sredini. Kroz fino, mekano voce provlace se snazne i tenzilne arterije mineralnosti (Gerolsteiner style). Zavrshava cisto i jasno: claritas. Chambollic! Ali kao Patrice Rion, a ne kao Ghislaine Barthod. Izvrsno vino. Mozda ne bas na nivou starog Fritz Becker-a, vjerojatno jednog od rijetkih vinara igdje na svijetu cija vina mogu stajati uz bok nekima od najboljih pravih burgundera, ali bar jednako dobro kao mnogi razvikaniji i osjetno skuplji PN iz Baden-a (Johner, Duijn & co.).

Geantet-Pansiot, Gevrey-Chambertin VV 2006, Bourgogne: Haaaa. Na ovom svetom terenu dobar je deal, nazalost, uglavnom moguce naci jos jedino kad netko, poput Vincent Geantet-a ili Jean-Marie Fourrier-a, za svoj najbolji village doista koristi staro trsje na iznimnim polozajima (u slucaju Geantet-Pansiot VV, cca 65 godina). Dobar deal je, dodushe, u slucaju ovih village vina relativan pojam: kostaju slicno ili isto kao mnogokoji premier cru, ali i vrijede vishe od vecine. Ova je boca, za pocetak, naravno zrtvovana premlada, ali, uz tipicnu muskularnost i intenzitet, pokazuje i karakteristike iznimno otvorenog, nehermeticnog stila koji njeguju simpaticni biker-i Vincent Geantet i njegov prijatelj Thierry Beaumont (utaboren u Morey, ali obradjuje izvrsnu parcelu u prosjeku 45-50 godina starog trsja u G-C). Veoma kompleksan nos: eksplozija kupina, mesnatosti i dima. Barry White. U ustima, suverena struktura: fantasticna stabilnost i perzistentnost, usprkos mnostvu jos ne sasvim poslozhenih elemenata koji pokrivaju sirok raspon organskog i anorganskog, od tzv. crvenog voca do tamnije mineralnosti gline. Love serenade. Dugi i ekspanzivni zavrsetak kao ljubicasti vatromet u slo-mo, sjecanje na kvrgave ruke Benediktinca uronjene u toplo, rahlo, plemenito, ljetno tlo. Être sobre c’est boire bon.

Ova su tri vina skupljena za istim stolom u pokusaju da starom i dobrom, a znatizeljnom, prijatelju pokusam dati neki pocetak odgovora na pitanje “sto je Pinot Noir”.

Medjutim, taj pocetak odgovora ipak nije ni poceo ni zavrsio u Burgundiji, a jos manje u Alto Adige ili u Pfalz, vec na mjestu koje je, bar za mene i moj dozivljaj PN-a, i pocetak, i kraj, i najsjajnija kruna te priche.

Prava zlatna poluga, kraljica svih metala.

_________________________________________________________________________________________