Everywine

 

Can’t seem to string two of them together lately. Thoughts of a dry brain in a dry season. Yet, given the time of year and all, one thing I can still do, even from this ramshackle virtual perch, is to count my blessings.

No big pronouncements to make, no ruminations to disclose. It’s someone else’s story that I want to share in lieu of a thank-you note. I first read this with a lump in my throat in a wine forum years ago. I came across it again the other day, this time in print, in Terry Theise’s deeply life-affirming “Reading Between the Wines”. And yes, the lump was back, too.

So, thank you, bunch. You know who you are. I’m not worthy. Thank you. Here’s to a lot more.

______________________________________________________________________

“Here’s a wine with a story. During the decade I lived in Europe, from 1973 to 1983, I became solely and passionately devoted to wine. I promptly became a wine tourist, and one of the first places I visited right away was Burgundy. I lived in Munich, and Burgundy was closer than, say, Bordeaux, plus it was far more interesting and hospitable.

While there, knocking around earnestly (albeit cluelessly), I stumbled across a domaine off the main routes, in a corner of Beaune. I’ll take a small degree of credit; even as a beginner I knew the wines were special. I bought what I could afford.

I returned a few years later. No appointment. Arrived just as a busload of Belgians was pulling away. The proprietor was doddering through the room consolidating the remains of tasting glasses into a large plastic bucket. “Ah, he’ll top up his casks with that,” I assumed. When all the glasses were emptied, our vigneron placed the bucket on the floor and issued a shrill whistle, whereupon his dog trotted in and proceeded to lap up what must have been several hundred dollars’ worth of premier cru Burgundy. (Somehow I can’t quite imagine a similar thing taking place in Pauillac…). This time I had more money and I’d learned to allocate a lot of my Burgundy budget to this domaine, and so I bought and bought and bought.

And finally the very last of those bottles was being drunk, on New Year’s Eve 2006. I had shipped it back from Europe along with its companions.

The bottle didn’t look promising. There were at least three inches of ullage and, let’s face it, I hadn’t stored it perfectly. But these wines appeared indestructible, and a couple of months previously another old bottle from the domaine had been wonderful. So once more into the breach. Wine lovers all know the feeling – the final bottle! You can’t stand to part with it, and in a strange way you almost want to wait until it’s past its best; perversely, it’s less heartbreaking that way.

The color was fine; mature, of course, but not decayed. It needed decanting to separate it from its heavy, gritty sediment, and even after the bottle had been vertical for forty-eight hours, the best I could do was leave an inch in the base. The bouquet of this wine was a force of spirit. If truffles had orgasms, they might emit this fragrance. Soy, sandalwood, shiitake, you know: Burgundy. Like the fat cap on a roast after you’ve studded it with cloves, sweet and caramelized and bloody. You know: Burgundy!

On the palate, the tannin was durable and unpolished, in the old-fashioned way. Honest, nothing to be ashamed of. The fruit, or its echo, was something that reminded us of how we blow silly things out of proportion. I could try to say what it tasted like, groping for literalisms, but I’d rather say it made me want to forgive. It melted away the trivial grudges I’ve clung to. It even said, Next year will be better, next year you’ll let it go and let the kindness come.

We carved our roast, and my sweetheart and I sat down to dinner. The wine smelled like all the sweetness of the country, like the redeeming kindness of people. Thank you, old Albert Morot, for this Beaune Bressandes, 1969.”

____________________________________________________________________________________________

Terry Theise, Reading Between the Wines, University of California Press, 2010. Those who are not familiar with Terry’s writing owe it to themselves to do something about it and do it fast.

____________________________________________________________________________________________

Oglasi

34 komentara to “Everywine”

  1. wineandfood4u Says:

    lijepo si protkao ovu priču o vinu i životu… sve najbolje ti želim prijatelju…za bozic, novu godinu, svejedno.. vidim gore vega sicilia, a imam doma jednu nv reserva especial, i neke pinguse, jedna casa je i tvoja..kad god svratis u ove krajeve..

  2. Hvala ti na citanju i na najboljim zheljama! Hvala ti i na pozivu, no znas i sam da od mene mozes uvijek ocekivati dodatne komplikacije, he he. Na Vega S RE provjeri release date: ako je bilo sto mladje od 20 godina, zaboravi da ju uopce imash i zakopaj negdje dovoljno daleko od ociju da ne bi uopce ni pao u napast. Ova s gornje slike je pushtena 1985., sto znaci da su komponente stare izmedju 28 i 31 godinu. Taman. A da li Pingus uopce i priblizno stane u istu recenicu s VS znat cemo tek za dvadesetak-tridesetak godina: za sada znamo samo da ima ambicioznu cijenu, ambicioznog autora, i naklonost nekolicine veoma utjecajnih kriticara. Pinguse mladje od 15 godina (a to su svi koji su opce izashli, he he) ne bih uopce dirao – cak i Flor treba minumum 10 godina da se oporavi od “modernog” bordoshkog “tretmana” i eventualno pokazhe nesto finese. A ako bas morash piti nesto od Sissecka sad ili odmah, preporucujem bilo sto od njegovih Hacienda Monasterio radova (recimo ’99-’01): rezerve su malo tvrdje, ali crianze se trenutno super piju.
    (He he, eto, ako nista drugo, bar sam pitoreskan: ti me pozovesh na VS, a ja te, umjesto da ko svako normalno bice odmah uglavim termin, poshaljem preventivno natrag u podrum da vratis bocu buducim pokoljenjima, hi hi. Nema veze, naci ce se vec nesto drugo za popit -)
    Zivio ti meni i sve najbolje!

  3. wineandfood4u Says:

    lako ćemo mi nać bocu za otvorit…možda jedan barolo ’82 od conterna…taj bi taman bio zrel za ”polokat”.. 🙂

  4. ”I owe my life in wine to two people: Hugh Johnson and Rod Stewart.”
    I believe many of us have similar stories to tell; stories of special someone or something that set us off into world of wine or simply gave that small push to go on or go further. The book mentioned above is a beautiful read. So is this blog.

    Buonsangue, I wish you all the best.

  5. I have a quote too: “Well, let`s not start sucking each other`s dicks quite yet” 🙂

    Otherwise… big like!!! Huge 🙂

  6. Iako blaaaage veze nemam kako zvuče ostarjeli pinoi koje su stari ljudi kupili u Burgundiji dok su još bili mladi, pridružujem se homo-felationim čestitkama, povodom proslave rođenja jedinog pravog wine-makera, a isto tako i vlasniku ovog nadahnutog bloga koji mi ide na živce jer me uvijek tjera da se zamislim, a nije baš da se volim zamislit… 🙂

    • Moram priznati da mi svadba u Kani nikad nije bila jedna od omiljenih biblijskih epizoda: uglavnom zbog toga sto me, cisto s aspekta pravljenja vina, Isusov “stunt” vishe podsjeca na Michel Rolland-a nego na Edoarda Valentini-a :-). Svako dobro, direktore!

  7. good food, better wine, best friends.

  8. Lepo ste nam ovo sastavili, cher Maître, samo neka se tochi. I da citiram mudrog starinu:
    “A mind of the caliber of mine cannot derive its nutrient from cows.”

  9. Hm… knjiga s prigodnim citatima mi je ostala kod kuce, te sam osudjen na svoje reci (a i vi sa mnom!)… To many more bottles and books like those above.

  10. Uh, bas me pogodi… Ne znam jos tocno sto ce se otvarati za NG, ali stogod bude, otpuhnut cu koji mjehuric da, od princa, put gospodicne ide, preko sjevernog kraja i staroga patijna dodje do vaseg brda.

    Sretan Hogmanay svima, uz prigodan citat: “Go, fetch to me a pint o’wine.”

  11. Odličan blog.Gore navedeni članak je istinski užitak za čitanje.

  12. Pozdrav domaćinu,

    malo navratih kod vas, čitajući komentare već neko vrijeme vidjeh da je ovdje većinom selektivna potražnja, za razliku od posjetitelja bloga moga kumčeta. Nisam još stigao pogledati blog, ali sigurno budem. Vizualno me jako dojmio, zatim izborom tema a gornja fotografija Vega Sicilie mi je dozvala jako lijepe uspomene. Jedno od mojih omiljenijih španjolskih vina s poznate obale.

    Ne znam da li si probao Pingus, zanimalo bi me što misliš. Vega se kreće oko 100-115€, dok Pingus većinom nije ispod 600€ u maloprodaji.

    • Dobrodoshao: zahvaljujem na pozdravu, komplimentima i eventualnom citanju 😉 . Pingus? Duga prica, i veoma razlicita od VS. Sto se tice ranga cijene koji spominjes u odnosu na VS, na koje od njihovih vina tocno mislis?

      • Zahvaljujem na dobrodošlici. Vezano uz Pingus mislio sam na klasični tempranillo, znam da oni rade još Flor de Pingus i jednu kupažu, mislim da počinje na A, ali ne sjećam se trenutno imena. Ali sjećam se da su mi spominjali 1995 kao jaku godinu, makar to piše (namjenjenu svim smrtnicima) na svakom zidu El Corte-a (u sectoru gourmet), baš kao i 2000. i 2001. za ostala španjolska vina.

        U nadi za boljim danima otvorit ću si jednu Cune Reservu večeras za početak prijateljstva, ipak je višestruko pristupačnija 🙂

        Unaprijed hvala na odgovoru.

    • Inace, potpuno sam zaboravio: kakve li koincidencije, sukus mog mishljenja o Pingusu mozes naci u drugom komentaru ovdje povishe, gdje nesto odgovaram prijatelju WF4U…

  13. Fala tebi na javljanju, prijatelju!
    Kad kazes “klasicni tempranillo”, pretpostavljam da mislis na vino koje se i zove “Pingus”. I Flor i Amelia su takodjer 100% tempranillo, or at least they were the last time I looked. Sisseck druge sorte za kupazhiranje (CS i nesto Malbeca) koristi za pojedina vina na drugom “projektu”, Hacienda Monasterio.
    Osim toga, Pingus u svakom slucaju nije tempranillo koji bih ja opisao kao “klasican”: anything but… 😉 Za razliku od, na primjer, vina koje si odlucio otvoriti veceras, koje je odlican primjer doista “klasicnog” tempranilla, i vina koje bih, bez obzira na faktor cijene, i sam veceras (a i inace, he he) pio neusporedivo radije no Pingus. Sljedeci put me slobodno pozovi, he he 😉
    Pingus 1995. nisam pio, a malo tko i jest. Osim stilistike svjesno odabrane za samo vino, upravo su odredjene okolnosti oko te (inace prve) berbe uvelike su odgovorne za (marketinshki) mit koji je ubrzo izrastao oko tog Pingusa…
    Ako smijem pitati, zanimljivo mi je to: zasto si toliko “zapeo” bas za Pingus? Jesi li ga imao prilike probati, pa si poludio za njim, ili te naprosto intrigira mit?

    • Pa osim Gustava Schwaba, na druge mitove baš ne padam, no čini mi se da je moje španjolske prijatelje to jako oduševilo. Nisam imao prilike probati skuplja vina od VS, koja mi je bila svakako predivno iskustvo. No kako se i sam bavim marketingom vjerujem da je baš on zaslužan za taj mit i u ovoj priči. Iskreno rađe bih za te pare popio 6xVS nego 1xPINGUS.

      Da u pravu si, mislio sam na Pingus, zato me malo zbunilo pitanje o kojem se radi, ali eto razjasnili smo. Također, dijelim mišljenje da svakako nije riječ o klasičnom tempranillu. Pingus nisam probao i mislim da si ga sam neću kupiti. Možda Trifa počasti kad mu blog postane popularan s one strane Pirineja.

      Kategorija od 20-50€ pruža stvarno krasne trenutke naročito u dobrim Gran Reservama. Cune, Muga, Pago de Caraovejas, pa čak i vrlo povoljni Protos koji je je negdje oko 15€.

      Kako sam sad obiteljski okupiran zbog rođenja kćeri, vjerujem da ćemo sigurno organizirati neko prijateljsko okupljanje s mojim kumčetom. Potegnut ću ja neku španjolsku, galješku ili katalonsku veze pa da dobavim štogod pa da se uz neke tapase ili jamon iberico kucnemo.

      • Prvo se moramo dogovorit o cemu razgovaramo kad govorimo o VS: ta vinarija radi 4 vina, od koji kod 2 na etiketi pishe Vega Sicilia. Jedno je tzv. drugo vino “Valbuena”, a drugo je legendarni “Unico”, koji se takodjer radi u dvije varijante, vintage i tzv. Reserva Especial (i jedna i druga boca su na fotki u zaglavlju). Cijena o kojoj ti govorish od cca 100 EUR otprilike odgovara cijeni “drugog vina”, tj. Valbuene. “Veliko vino” Unico ja nika du zhivotu nigdje (ukljucujuci i Spanjolsku) nisam vidio ni priblizno za 100 EUR. Najnize cijene na koje sam uopce naishao su bile oko 160-170 EUR po boci. Tipicna cijena na europskom trzistu bi bila 190-220 EUR. S druge strane, prosjecna cijena za bocu Pingusa ti je jako tesko odrediva. Da, naravno, ima ljudi koji prodaju Pingus ne samo za 600, nego i za dosta vise od 600EUR, ovisno o berbi, tome kolko je Ivan Pavao 49. dao apoena, i mnogim drugim faktorima. Ali cijena Pingusa fluktuira do nevidjene mjere iz prostog razloga sto je to parvenu vino predmet rijetko vidjenih spekulacija i, da prostis, mnogog poreza na budaletine 😉 … (Orijentira radi, meni je nekoliko puta, prilikom izlaska nove berbe na trziste, nudjen po 325-340 EUR, pa sad ti vidi 😉 ). Zakljucak: Neki prosjecan omjer izmedju boce VS Unico i boce Pingusa bio bi blize 1:2.5.
        Meni je to, doduse, sve puka teorija, naprosto zato sto se jednostavno radi o dva vina od kojih me jedno u nacelu veoma zanima a drugo bas i ne, i to prvenstveno iz razloga koji nemaju veze s cijenom.
        Obzirom na to da sam sentimentalno nemalo vezan za Spanjolsku, ideje tipa ove koju si izlozhio uvijek odusevljeno pozdravljam, he he. A ako se zalomi, mislim da bih mozda mogao i nesto skromno pridonijeti, hi hi.

      • E da, sva ova vina koja spominjes su i meni dobra vina. OK, Protos bas nije neki vrh, ali je, u kontekstu, skroz u redu. Muga Prado Enea super, obicna rezerva i Torre M hmmm not so much. PdCarraovejas je isto dobro vino, ali mozda malo premoderno za moj konzervativni ukus, a i cijenica im se u zadnjih 7-8 godina malo previse popela (sjecam se kad je njihova Crianza RdB kostala nesto tipa 14-15 EUR, he he) 😉

      • (Samo da se kratko nadovezem na ovu svoju primjedbu o spekulativnosti cijene Pingusa. Upravo sam iz znatizelje pogledao na website-u jednog meni poznatog dilera i naishao na dobru ilustraciju toga sto sam gore upravo napisao: Pingus 2007 (99 Parker points) – 590 EUR. Pingus 2004 (100 Parker points) – 990 EUR.
        Sapienti sat, rekli bi stari latini.)

  14. Pazi majstore, dok ja nuđam jetru ko mitološka karikatura na kojekakve Graševine ekipa mi iza leđa licitira Pinguse. WTF?

    • Direktore, ne znam ni ja kaj je skvadri s tim Pingusom? Prvo me WF4U, od svih mogucih vina, pozove na Pingus, pa onda ovaj tvoj kum Pingus ovo Pingus ono… 😉 🙂 Ja zelio ostati diplomatski suzdrzan, ali svi me potezu za jezik, he he. Pustimo bakrace, decki, Pingus je jako dobro vino od prvorazrednog materijala (o tome nema spora), ali interesantno prvenstveno za one kojima se svidja veoma moderna stilistika i za one koji misle da bi Tempranillo trebalo vinificirat u stilu Le Pin, Valandraud i stojaznamjossta. 95% cijene mu je marketing i marketinshki mit i apsurdno ga je uopce stavljat u istu recenicu s autenticnom legendom kao VS Unico. Pingus, za ulazak u tu recenicu, mora dokazati da moze smisleno stariti 30, 40, 50 i vishe godina i pritom prolaziti kompleksne transformacije tipicne za prava kraljevska vina. Ergo: vidimo se za 25-30 godina, pa cemo pricat. VS Unico je autenticni aristokrat ne samo spanjolskog, nego i svjetskog vina. Pingus je vino koje se radi od visokokvalitetnog materijala, ali u svakom drugom smislu tek ambiciozni i glasni dojdek cija sumanuta reputacija i jos sumanutija cijena je 95% trgovacka kategorija.
      Znam da bi vi svi radije vjerovali debelim americkim bivshim advokatima nego meni, zato jer su pojeli vishe chizburgera nego Tvrle, ali cujte i pocujte: cak i u samoj RdB (koja vec bar desetljece stenje pod naletom problematicnih vinskih trendova i koja je tipicno mjesto di bas svaki seljak misli da je zvaka i za njega) ima jednako dobrih ili boljih vina od Pingusa za puno manje pare…

      • O.K. ništa onda, vidimo se za 30 godina pa ćemo znati…

        ali zahvaljujem na odličnom komentaru btw, o pingusu osim hype-a i nisam znao ništa

  15. Živio Buonsangue, pohvale na nadahnutim tekstovima i komentarima. Kao što si jednom za “Suhog” reko da je pero preuzeo od Diderot-a meni se čini da ti nekad dotakneš Nabokova, al što bi mr.Wolf reko: Let’s stop before we start….. Pratim blog već duže vrijeme, al kako se smatram vinskim početnikom ne komentiram nego upijam, spajam fragmente i testiram prema uputama. Tvoje i vinopijine preporuke (preko kojeg sam i skrenuo ovdje), pogotovo u Hrvatskoj dostupnih vina meni služe kao neka referenca da onjušim i okusim ono što u nekoj knjizi piše.
    Uglavnom da ne prikrivam neke svoje motive, povod za moj komentar je molba za gastro-preporuku u Rimu. Bit ću tamo kroz vikend za nekih par tjedana, a kako mi se čini da si dir. Vinopiju uputio na neka zanimljiva mjesta molim bi li mogao dobit bar dio informacija. Boce ne planiram unosit u RH jer se ograničavam na kabinsku prtljagu.
    Nadam se da ću se ubuduće odvažiti na još koji komentar bez vlastite koristi.:)
    Kad će idući post, neki su nestrpljivi.

    • Pozdrav Klompa, da moŽeš ponijeti viška za prijatelje sve bi ti odao, ali ovako ccc
      Moje iskustvo zasjenio je revnosni carinik na Fiumicino aerodromu koji mi je oduzeo pol litrenku iz ručne prtljage. U torbu sam mogao omanjeg Meksikanca staviti i prošao bi… ako baš ne krenu u pomnu kontrolu.
      I ako ideš Leonardo Expressom štancaj kartu za vlak prije ulaska u vagon 🙂 jer skoro je bio međunarodni incident pa bi danas pisao dojmove iz Rimskog zatvora

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: