In the Flat Field

Vina Nikse Rokija, poznatog majstora peke iz Pliskog Polja, citav sam niz godina pratio s velikim ocekivanjima, nikad u potpunosti ispunjenima. S jedne strane, i dalje mislim da su njegovi plavci (od bazicnog, preko najnovijeg “sans soufre”, do pomalo mitskog Matadura) vina koja nacelno i u samoj impostaciji dosta obecavaju, ali im uvijek nesto nedostaje do iskoraka prema kategoriji iznimnih ili posebno karakternih vina.

__________________________________________________

Roki’s, Muskardin 2009 – 92tp (pij sada pa do 2022)

Roki’s, Bugava 2008 – 93tp (pij sada pa do 2039)

___________________________________________________

S druge pak strane, Roki se kroz posljednjih nekoliko berbi u mojim ochima definitivno potvrdio kao vodeci “bianchista” hrvatskog juga. Muskardin (blend Kurteloshke, Kucha i Bugave) i monovarijetalna Bugava prava su remekdjela koja apsolutno nicim ne zaostaju za mnogim po pojedinim parametrima na ovaj ili onaj nacin donekle usporedivim velikim bijelim vinima koja se proizvode drugdje po Europi (od npr. Perret-ovih velikih Condrieu, pa sve do COS-ovog bijelog Pithosa, ili briljantnog Grecanico Dorato pred koji dan preminulog velemajstora Marca de Bartolija). Muskardin i Bugavu karakteriziraju jedrost, punoca i bogatstvo ocito prvorazrednog materijala. Vina mirishu na tamjan, misterij, med, sakrament, ruzhmarin, kadulju, shipak i sunce. U ustima ih odlikuje jednost, harmonicna struktura i intenzivno prisustvo centralnog (za razliku od longitudinalnog) tipa: fantasticna, ravnomjerna difuzija. Ne radi se niposto o “minimalistickim” vinima, jer ovdje svega ima u obilju, ali sa savrshenom mjerom i u besprijekornom balansu – oba se vina, od nosa do sjecanja, dozivljavaju kao prirodne, snazne, nedjeljive cijeline (ἄτομος).

Povrh svega, radi se o blagim, blagotvornim vinima cija pomalo meditativna blagost, uz odsustvo bilo kakvog elementa tenzije, oshtrine ili agresije (ponosno prisutnog kod nekih drugih hrvatskih “maceriranih” bijelih vina), ostavlja gotovo ljekovit dojam. (Najsiroj bi se hrvatskoj publici priroda ovog vina mozda najbolje mogla pribliziti sloganom: “Tizana, ne konjak!”)

Ovo su velika vina koja valja dekantirati, tociti u brugundske pokale (npr. Spiegelau Authentis), sluziti na sobnoj temperaturi (ili tek koji stupanj rashladjena), te u njima uzivati uz najbolju hranu (raspon mogucnosti za sljubljivanje je doista veoma shirok). Vazno je upravo to da se od njih ocekuje mnogo, te da im se pristupi s povjerenjem, pomalo meditativno, kao autenticno velikim vinima, jer previse rashladjena, previse pozhurena, u premaloj i preuskoj chashi nece pokazati svoje pravo lice.

(Sto uopce reci o odnosu cijene i kvalitete? Raspon cijena za Muskardin je obicno 30-40 kuna, a za Bugavu 50-60 kuna. Muskardin je gotovo najbolji QPR na koji sam ikada igdje u vinskom svijetu naishao: gotovo nadrealno, a za Bugavu se u nacelu moze reci isto. Uzevsi to u obzir, moze se reci da su ova vina nesvakidashnji doprinos ne samo hrvatskoj vinskoj kulturi, vec kulturi uopce.)

____________________________________________________________________________________________

Oglasi

11 komentara to “In the Flat Field”

  1. Priznaj, morao si biti brži jer ipak si ti na neki način otkrio ova vina koja nema u “uobičajenoj” maloprodaji. Da znaš da sam u dvojbi bi li auditoriju ponudio tu informaciju 🙂
    Meni je ipak Bugava, možda tek zato što sam ju prvu otvorio, ostavila nešto jaču impresiju. Moguće je još rano za Muškardin? Bugava je ipak 2008.

  2. Nije bitno tko je brz nego tko ce pobijediti kornjacu 😉
    Meni se oba svidjaju podjednako, no osjecam da je Bugava ipak “vece” vino: stoga i razlika u tvrle points u korist Bugave, kao i prilicno dulji projected drinking window 🙂
    (P.S. Jel ti se svidja moj novi, besprijekorno precizni, ozbiljni i znanstveni pristup ocjenjivanju vina 🙂 ?)

  3. Piti do 2039? O čovječe, đe ti ode.. Morat ću nabaviti Bugave, pa ti javim impresije za 28 godina kako se drži :). Inače, ugodno sam iznenađem novim znanstvenim pristupom, uzdam se u tvrle pointse!

    • Mislis da sam poludio s drinking window-om, ha? He he. Shalu na stranu, specificiranje “drinking window”-a do u godinu je, bas kao i ocjenjivanje vina na skali od 100 bodova, nesto izmedju shale, drustvene igre i mjeshavine intuicije + ekstrapolacije na temelju relativno usporedivog iskustva: jednom rijecju, super ako se ne shvati preozbiljno ;-). No to je vec druga/duga tema…
      S druge strane, ukoliko se zelis okladiti glede dugovjecnosti ove Rokijeve Bugave (tip vina kakav nitko, mozda cak ni sam vinar, ne shvaca toliko ozbiljno u smislu trajanja, kao sto se ni kategorija trajanja uopce ne smatra posebno kljucnom i ne uzima bas preozbiljno u ovom vinskom okruzenju), tu sam…

      • Mogli bi zakopati jednu butelju na Visu i tu “vremensku kapsulu” otkopati u 2039.
        Paralelno ćemo oročiti 60 kuna koliko sam ja platio istu do 2039.godine
        Pa da vidimo čemu će vrijednost porasti, a čemu pasti 🙂

      • Odlicna ideja, kreativni direktore! Samo, kad vec kopamo, sto ne zbuksamo u zemlju cijeli jedan mixed case rvackih vina, pa da brendiramo ideju, dobimo lovu za projekt i jos snime o nama dokumentarac na HTV-u? 😉 Zamisli kameru kak nas snima dok 2039. stizemo otkopavat kishtru u Plisko Polje: malo ko ono u americkim filmovima kad ostarjeli glavni junak i jedini prezivjeli na kraju filma dolazi na groblje odat zadnju pocast svojim frendovima koji su zaglavili u Vietnamu. 🙂

  4. Inače, ne bih se kladio s tobom.. vjerujem u tvoje pretpostavke, samo mi je zanimljiva bila ta daleka 2039. A i svrbi me ova 2012., apokalipsa i te spike, dođe mi da strusim sve što imam u ovih godinu dana, čisto da se osiguram. Inače, nisam pio ova vina, ali sad me stvarno ovaj tvoj odličan opis zaintrigirao, morat ću provjeriti to čudo. (p.s. ovaj prošli post mi je super : ”And by thinking with wine you can learn not merely to drink in thoughts, but to think in draughts. By swallowing premise, argument and conclusion in one full, satisfying stream, you do not merely understand an idea; you fit it to the life in you” – ooodlično, od koga je da je!)

    • Luka, daleka 2039. je metafora za cinjenicu da doista vjerujem da ce ovo konkretno vino imati vrlo dug i plodonosan zivot. No, upozoravam te unaprijed da ces na jednog mene bez problema skupit sto “profesionalaca” koji ce ti, neintuitivni kakvi vec jesu i iz potrebe da se grcevito uhvate za neku generalizaciju, a pritom ignorirajuci cinjenicu da statistika u svijetu vina znaci malo, a iznimke su gotovo brojnije od pravila, na primjer sad ic objashnjavat da Vugava, genericki govoreci, ima relativno niske kiseline te je, kao takva, relativno efemerna sorta koja nije sposobna dati vina koja dobro stare :-)… Sto se tice apokalipse, he he, istina, i mene to malo brine, he he, ali neko vrijeme sam, kako cetrdeseta vec neumitno kuca na vrata, ionako suocen s neugodnom cinjenicom da u mojoj kolekciji postoji odredjen broj vina koja ce me, ukoliko im dam shansu, gotovo sigurno komotno prezivjeti. Jos od berbe 2004., kad nabavljam bocu il dvije nekog “vin de garde” iz dobre berbe, vrlo cesto pritom pomislim: “Nadam se da moja kci nece zbog traumi iz djetinjstva jednog dana mrziti vino”. 🙂 Ali – dopusti da tvoju duhovitu apokalipticku dosjetku iskoristim kao izgovor za kratku refleksiju – ako je vino, kao sto i jest prije svega kultura (a ne, kako neki sharmantno zbunjeni elektrotehnicari vina napominju “prehrambeni proizvod”), onda je svakako, i prije svega, i stvar tradicije, a tradicija je predaja: s covjeka na covjeka, s koljena na koljeno. “Vremenska kapsula”, kaze direktor, a ja cu, oslanjajuci se na svog omiljenog pjesnika dodati i to da je vino najklasicniji primjer mitske “poruke u boci”: poruka koja se odasilje u buducnost s vjerom i nadom da ce se jednom nasukati na neko kopno – mozda kopno srca.

  5. Tvrle, s obzirom da danas putujem kratki osvrt… Slažem se sa tobom u potpunosti. Roki je zaista poseban vinar. Plavci su također interesantni. No, kako si i sam napisao nekako i nešto malo fali…
    BTW, pio sam Lipanovićevu Vugavu 2009 i smatram da svatko tko ima prilike neka to vino usporedi sa Rokijevom Buvagom 2008. Isti otok, ista sorta-totally different wine.
    Veselim se tvojim novim recenzijama!

    P.S.

    Zanimljivo mjesto gdje sam kupio Rokijeve butelje u ZG-u. Da nije moje bolje polovice nikada ne bi pomislio da u toj butigi nude i vina…

    • E pa, prije svega, jos jednom – sretan put! Nisam jos probao Lipanovicevu 2009., pa ne mogu komentirati. No, stjecajem okolnosti sam se u zadnje vrijeme vracao Lipanovicevim (nebarikiranim) Vugavama 2004.-2006., i mogu reci da mi se cini da, all things being equal, imaju mnogo vise upadljivih strukturnih i aromatskih slicnosti s Rokijevom 2008. no drasticnih razlika.

  6. Probao Bugavu i stvarno prekrasno vino, ne znam sto bi drugo rekao. Miris očarava..

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: