In hoc Stagno vinces

 

(“(…) Htjedoh tako, ostah tako u kratkom hrvatskom aoristu,

dok su Sveta Tri Kralja zapela

negdje u Gorskom Kotaru, u dubokom jarku

punom golemih smreka i snijega. Na nebu više

nisu vidjeli zvijezdu i nisu znali kud će dalje.

Zapalili su vatru,

što rade svi kad ostanu bez puta.

Orma, raskošna na konjima zveckala je,

tišinu je remetio samo pad snijega s grana

od jedne srne u paničnom bijegu: šutjeli su

u skladu sa zlatom koje su nosili.

Vjesnici, morali su odgovarati na prvo pitanje,

na koje još nitko nije odgovorio: gdje ste pošli, što ste našli.” )

_______________________________________________________________

Postoji jedan znacajan vinski pisac koji je ujedno i uvoznik vina, pa svake godine ispisuje katalog koji sadrzi eseje o svakoj od “njegovih” vinarija, ukljucujuci i poglavlje posveceno onoj koja mu je od svih najdrazha: iz godine u godinu nam otvoreno priznaje da od ovog potonjeg tezheg zadatka nema. 

Mislim da se radi o iskustvu koje je zajednicko velikom broju ljudi, jer je ponekad doista narocito tesko pricati ili pisati upravo o onome sto najvise volis: ne znas odakle bi poceo.

Postoji mnogo razloga da je Stagnum Frane Milosha ne samo najvece crno vino hrvatskog juga, nego i najvece hrvatsko vino uopce. O tome je mnogo toga vec napisano, a puste sam stranice teksta po raznim forumima gdje se raspravljalo o vinu uostalom vec napisao i sam, pa mi nije ovdje ni namjera sve to ponavljati.

Takodjer mi, iako bih mogao, nije ovdje namjera ni Stagnum, kao kontroverzno vino, braniti od svih mogucih eksplicitnih i implicitnih kriticara i kritika koje su se nakupile tijekom godina. Mogu tek reci da s jedne strane naravno postoji, kao i kod svakog drugog vina, objektivno pitanje moguceg nedostatka selektivne sklonosti (Stagnum bi u tom slucaju bio u dobrom drustvu: poprilican je broj velikih i legendarnih svjetskih vina koja su, u najmanju ruku, jednako kontroverzna i, kako se cini, naprosto nisu vina za svacije nepce). S druge sam strane, međutim, uvjeren da velika vecina kako eksplicitnih, tako i implicitnih, kritika potpuno promašuje metu i zapravo zaobilazi bit stvari, i to uglavnom zbog toga što na izrazito topopoetsko vino poput Stagnuma iz nerazumijevanja primjenjuje neprikladne kriterije smišljene i rezervirane za sasvim drugi, u apsolutnom duhovnom i kulturnom smislu “manji”, red i tip vina. „Frano seems to be embracing a wine style from the time of his grandfather that strikes me as anachronistic in light of the clean, scientifically driven wines that are possible now”, provali tako -prilicno amblematichno- neki poluanglofoni blogger i ostade živ, saževši pritom samu bit većine formuliranih kritika Stagnuma u navedenu zbunjeno pseudo-progresisticku, duhovno i kulturno karikaturalnu, teško probavljivu rečenicu.

Jedna od kljucnih karakteristika Stagnuma jest to da se radi o vinu koje nedvojbeno i veoma dosljedno odgovara njemackom pojmu identitätsstiftend: vino koje ustanovljuje, afirmira i izrazhava odredjeni konkretni identitet, tj. identitet nekog konkretnog mjesta u njegovoj fizickoj (klimatsko-geoloshke datosti) i duhovnoj (tradicija i kultura) cjelovitosti.

Cesto se govori o Burgundiji kao o primjeru mjesta na kojemu pojam “terroir” nalazi svoj najdetaljniji, najizrazitiji, najasniji izricaj. Pojednostavljeno receno, tamo nailazimo na gotovo nesagledivi, visoko kompleksni i naoko manijakalno precizni sistem distinkcija i hijerarhizacije unutar teritorija koji pripadaju pojedinim “selima” (razlike medju samim selima smatraju se toliko same po sebi razumljivima i ocitima da se rijetko izricito isticu). Pojednostavljeno receno, potreba za takvom razinom diferencijacije i definicije temelji se na uvjerenju da je unutar pojedinog omedjenog teritorija, kao shireg ambijenta, moguce razlikovati daljnje mikrolokacije od kojih svaka daje vino koje, putem svoje razlicitosti od susjednog “climat”, izrazhava, a time potvrdjuje i afirmira, njen zasebni i drukciji karakter.

U svemu je ovome najvaznije shvatiti da taj pluralitet razlicitih “mikroidentiteta”, a usporedo s time, naravno, svaki pojedini “mikroidentitet” unutar te cijeline zasebno, nije nimalo proizvoljan, niti se, takav kakav nam je poznat u danashnjem obliku, izdiferencirao preko noci. On nije proizashao iz nekog nacelnog vjerovanja  u intrinzicnu vrijednost diverziteta, vec je plod dugotrajnog procesa definiranja na temelju dugotrajne, pazljive opservacije kroz medij kulture (ovo mozda nije losh trenutak da se prisjetimo da sam pojam “cultura” u svom prvotnom znacenju prije svega denotira zemljoradnju, a vinogradarstvu je uvijek pripadalo posebno mjesto medju zemljoradinostima). Zna se da su u Burgundiji taj uzgoj, njegu, kao i zacetak samog golemog posla razlikovanja, na sebe preuzeli srednjevjekovni monasi, uglavnom benediktinci i cisterciti, zacevsi time u vrlo velikoj mjeri stvarnost filigranski izdiferenciranog burgundskog vinograda s kakvom se susrecemo danas.

Vino je posrednik i izraz te pojedinacnosti, tog identiteta. Zahvaljujuci vinu, tesko da medju ljudima koji o tome uopce ista znaju postoji netko tko se ne bi slozio da je npr. Clos de Vougeot zasebno i snazno mjesto. Zahvaljujuci posredovanju vina, Clos de Vougeot nije tek proizvoljna lokacija praznog imena, kao uostalom najveci dio povrsine zemaljske kugle,  vec mjesto ispunjeno snaznim znacenjem cije su utjelovljenje vina iz tog obzidanog vinograda. Upravo je emanacija tog “snaznog znacenja” ono na sto prije svega mislim kad koristim rijec “identitet”.

Uzimam si za pravo uopce govoriti o Stagnumu u tom kontekstu zbog jednostavne cinjenice da se radi o vinu koje, utoliko ukoliko to uopce mogu reci za bilo koje vino, relativno dobro poznajem. Pod time podrazumijevam da sam od berbi izmedju 1993. i 2008., s jedinim izuzetkom 1995., imao prilike kushati i piti bas svaku, vecinu bar nekoliko puta, a neke, sto smatram neobicno velikom privilegijom, cak i razmjerno mnogo puta. Dva su najvazhnija zakljucka koje je iznjedrilo moje iskustvo Stagnuma. Prvi je taj da je svaki Stagnum u najvecoj mogucoj mjeri pravo dijete vlastite berbe, tj. vjeran i nekompromitirani odraz njenih specificnih i jedinstvenih datosti: posljedica je ta da svako godiste Stagnuma ima veoma izrazhen karakter, a godista su medjusobno primjetno razlicita. Drugi je pak zakljucak ono sto nas ovdje posebno zanima: bez obzira na takve veoma primjetne razlike i karakterne amplitude od berbe do berbe, Stagnum je uvijek i u bas svakoj berbi nepogreshivo Stagnum. Negdje u dubokom srcu tog vina postoji jasno prepoznatljivo srediste, mirujuca tocka, lako razaznatljivi nukleus specificnog znacenja koji je neovisan od efemernih varijabli, potpuno fiksan, i jasno prisutan u bas svakoj berbi. Upravo tu fisknu tocku, taj nukleus, prepoznajem kao cvrsti identitet koji opstaje u vrtlogu varijabilnosti koji ga okruzuje (taj je vrtlog ono sto se u anglofonom zhargonu sharmantno naziva “the vagaries of the vintage”).

Osobno sam uvjeren da u vinorodnoj Hrvatskoj postoji jos citav niz potencijalno iznimnih terroir-a. Postoji citav niz takvih ocitih kandidata, od kojih neki posjeduju i veoma dugu tradiciju u statusu povlashtenih kolijevki vinogradarstva, a koji, kako mi se cini, jos cekaju onog pravog vinara-babicu koji ce do dostatne mjere dokuciti i njih i sebe, da im omoguci da u punom sjaju kroz vinski izraz ugledaju svijetlo dana kao trajniji identitet. S druge strane, postoji i citav niz onih manje ocitih, koji mozda ne mogu racunati na znacajniji povjesni renome, ali se u zadnje vrijeme sve vise i vise profiliraju i izranjaju kao “snazna mjesta” s potencijalno veoma markantnim identitetom, upravo zahvaljujuci radu i talentu nekolicine veoma nadahnutih pojedinaca. Potencijal je, dakle, gotovo nedvojbeno velik, a ohrabrujucih signala posljednjih godina ima, cini se, sve vise i vise.

Rekavsi to, za mene je sasvim nedvojbeno da je upravo zbog svega toga Stagnum, bar za sada, jedini pravi Grand Cru hrvatskog juga nasheg doba. Ni na kojem drugom mjestu nije doslo do toliko sretne i duboke sinergije izmedju iznimno snaznog terroir-a i svetacki usredotocenog, gotovo manijakalno pazhljivog i predanog tumacha. Ne postoji drugo mjesto na kojem se takav izraz snaznog identiteta toliko dosljedno i neumorno, te s toliko inteligencije i tankocutnosti, brusi vec  dvadesetak godina s toliko spektakularnim rezultatima. Stagnum sasvim sigurno nije vino namjenjeno sajmovima, komisijama, kalifima povrshnosti i konzuma koji zbrajaju “mane” i “prednosti”. Medjutim, Stagnum je -jednako toliko sigurno- vino koje ce ljudi koji citaju veliko mediteransko vino kao pitanje kulture i identiteta, ljudi koji dobro poznaju i razumiju velika mediteranska vina koja inzistiraju na tome da nisu u prvom redu “proizvod”, bez ikakvog oklijevanja prigrliti i uvrstiti u to najprobranije drustvo.

Ne Carlo Ferrini, vec Gianfranco Soldera. Ne Diego Planeta, vec Salvo Foti. Ne Angelos Iatridis, vec Nikolaos Foundis. Ne Philippe Cambie, vec Jacques Reynaud.

A tko trazi standardizirani i homologirani “proizvod” kojeg ce podvrgnuti jeftino stecenim kriterijima banalne jednoznacnosti, takvom svesrdno savjetujem da ga potrazhi na drugom mjestu.

Jos jedna stvar koja je cesto zajednicka velikim tumachima mjesta (netko je mozda vec primijetio da pojam “mjesto” ovdje pokushavam koristiti u smislu koji je analogan nacinu na koji isti pojam koristi veliki teoreticar arhitekture i urbanizma Christian Norberg-Schulz) jest da imaju koncentrirani, sveobuhvatni, gotovo holisticki pristup ambijentu unutar kojeg im ne promice bas nista. Nije ni cudo da Frano Milosh toliko dobro uspijeva izraziti identitet mjesta kad ga vidi i razumije kao cjelinu: cita ga, izmedju ostalog, i kao vrt s ljekovitim biljem, i kao vektor napoleonske staze koja se izvija uz hrbat brda. Niti je slucajno da, npr., Gianfranco Soldera svoj Case Basse vidi, dozivljava i interpretira – kao hortus conclusus.

Stagnum je dijete odredjene surovosti. Radja ga mjesto koje uglavnom bas i ne odgovara stereotipu blagog mediteranskog raja, vec ga prije obiljezhava stanovita brutalnost. Radi se -posredno- o jednom od razloga da se Stagnum cesto opisuje kao divlje, neukroceno, rustikalno vino. Medjutim, pratiti pojedine berbe Stagnuma kroz godine dozrijevanja znaci svjedociti autenticnoj velicini tog vina u postizanju upravo onoga sto je najvisi, ultimativni cilj i smisao bilo kojeg velikog “vin de garde”: ona drevna transformacija tijekom koje sve sto je mrak, vjetar, i kamen postaje svjetlo, shapat, i svila.

Upravo je tako, na primjer, pred nekoliko mjeseci otvoren Stagnum iz 1998., nakon vise od pola sata tupe redukcije i strpljivog cekanja ispunjenog povjerenjem, izronio iz chashe suptilan, prepun niti babljeg ljeta, kromatske topline, zrele i sfericne plazmaticnosti, u obrisima tiho i gotovo njezno vocan, Debussy-jevski, mnogostruk, potpuno neuhvatljiv, i gotovo… burgundski.

Frano Stagnum vezhe cvrsto – da raste u visinu.

 

“(…) Umro sam isti čas

i morao opet k vama, a potom, sabran

popio sam još čašu vina: tamno i gusto,

bilo je Čovjekova krv; druga vremena

imat će svoja navještenja,

neka se brinu za se.”

_______________________________________________________________________________________

Biljeshka: citirane stihove zahvalno i uz ispriku posudjujem od velikog hrvatskog pjesnika Nikice Petraka. Nadam se da se ne ljuti.

Oglasi

24 komentara to “In hoc Stagno vinces”

  1. Poštovanje,
    s velikim interesom i poštovanjem čitam Vaše recenzije i tekstove ali i Vaše komentare odnosno odgovore na njih. Ne želim se upuštati u bilo kakovu diskusiju i polemizirati ovim putem no bilo bi mi jako drago kada bi na “Vaš” način objasnili razliku između vina koja su na granici tzv. “unikatnih uradaka” i vina sa greškom kao što je po meni Stagnum. Kada je Soldera (kojega tako rado spominjete) prije dvije godine na “naše” inzistiranje kušao Stagnum, nije o njemu htio diskutirati, samo je rekao “i vino se može pokvariti”…Pošto sam laik i u biti pijem ono što mi paše bez obzira na komentare, ipak bi me zanimao “profesionalni” osvrt na temu “ispravnosti” Stagnuma jer jedno su simpatije prema pojedinom vinu ili vinaru a drugo je ispravnost proizvoda.
    Unaprijed se zahvaljujem
    Stanko Geč

    • Dragi Stanko,
      Red je da prvo srdacno zahvalim na izrazima postovanja i interesa. Red je zatim i da ja Vama zahvalim na citanju i javljanju!
      Volio bih odgovoriti na Vashe pitanje, ali bojim se da mi to nije moguce iz nekoliko razloga, a narocito ne u nekoj mjeri koja nadilazi vec izlozheno u samom post-u.
      Jedan od razloga je, npr., to da nisam siguran da u potpunosti shvacam sto tocno podrazumijevate pod formulacijom “unikatni uratci”. Mislim da mogu reci da veliku vecinu vina koja me uopce zanimaju dozivljavam kao “unikatne uratke” (unikatnost je svakako karakteristika koja cesto snazno pobudjuje moj interes za neko vino). Mozda upravo i zbog toga “unikatne uratke” – u skladu s vlastitom interpretacijom te sintagme- ne dozivljavam kao neku lako odredivu, do ikakve mjere homogenu skupinu, a pogotovo takva vina ne dozivljavam a priori i en gros kao vina koja su nastanjena u direktnom susjedstvu vinske neispravnosti, tj. “vina s greshkom”, sto jasno implicira Vashe spominjanje granice koja te dvije “kategorije” dijeli. Dojam je, dakle, da pojam vinske unikatnosti u Vashoj uporabi ima drukciju valenciju no u mojoj, a tesko mi je pogadjati na sto tocno mislite. (Mozda naprosto na “kontroverzna” vina? U kojem bi slucaju mozda bilo prakticnije ostaviti po strani pitanje njihove “unikatnosti/neunikatnosti”…)
      Tocno je da Solderu rado spominjem: naprosto ispada da njegov rad cesto posluzi kao dobra ilustracija nekih od stvari koje me u svijetu vina posebno zanimaju i o kojima tu i tamo pokusham nesto reci. S druge strane, tesko mi je komentirati anekdote u kojima se pojavljuje tajanstveni kolektivni subjekt “mi” bez apsolutno i jedne jedine odrednice koja bi mi pomogla da shvatim kontekst dogadjaja. Pokusaj rekonstrukcije: skupina ljudi, tj. “vi”, stupila je na ovaj ili na onaj nacin u kontakt s Gianfrancom Solderom i inzistirala da kusha Stagnum. Soldera udovoljava “vashoj” zhelji, odbija komentirati (vino), te samo lakonski primjecuje da se “i vino mozhe pokvariti”. Nisam siguran da shvacam sto implicirate tom anekdotom, ali obzirom na to da ste je bas ovdje naveli, pretpostavljam da se radi o implikaciji koja se odnosi ili na kvalitetu/ispravnost Stagnuma ili na kongruentnost mog spominjanja Soldere u kontekstu u kojem ga u post-u i spominjem. Prva stvar, nemam pojma u kakvom ste “vi” odnosu s Gianfrancom Solderom, ali sumnjam da odnos nadilazi relativno neobaveznu (turisticku?) razinu, jer biste u suprotnom sasvim sigurno bili svjesni jednog konkretnog Solderinog specifikuma, pomalo idiosinkraticke crte njegovog karaktera: Soldera je, naime, veoma ekstremni, gotovo krunski, primjer vinara koji svijet vina izvan svog vrta gleda s gotovo krizharskom iskljucivoscu. Ne libi se neuvijeno govoriti o tome da 99,9999% “vina” izvan mikrokozmosa Case Basse, Intistieti, i vlastitog podruma uopce ne smatra vinom, te je osim vlastitih vina spreman eventualno tu i tamo popiti jos koju chashicu Billecart-ovog Rose’-a i mozda sve skupa jos desetak drugih vina – to je, manje-vishe, to. Tesko da biste ga, obzirom na takve specificne okolnosti, mogli definirati kao osobu ciji bi sud o nekom vinu (koje ga u samom startu, kao i velika vecina ostalih vina, uopce ni ne zanima), obzirom na to da statisticki vec unaprijed s gotovo stopostotnom sigurnoscu znate sto mozete ocekivati, bio posebno zanimljiv ili relevantan. Kao drugo, da uzvratim bar jednom misterioznom anekdotom koju sam takodjer nedavno cuo (morat cete mi vjerovati na rijec, kao i ja Vama 🙂 ), za koju, uzgred receno, bas kao ni za Vashu anekdotu, ne mislim da ima bilo kakve direktne veze s tezom koju sam pokushao iznijeti u svom post-u… Bio jednom jedan prilicno univerzalno cijenjeni slovenski vinar X koji, stjecajem okolnosti, geografske blizine, vinskih veza, vinske kulture, i konkretnog clanstva u odredjenim talijanskim vinskim savezima, talijanska vina i vinsku scenu poznaje veoma temeljito, kako u dubinu, tako i u shirinu. Nedavnom je prilikom jednog mog prijatelja Y zamolio da mu priblizhi hrvatska vina o kojima, tako bar tvrdi, nema pojma. Da skratim pricu: anekdota dalje govori da je, dosavsi konacno do chashe Stagnuma, prinio chashu nosu, onjushio, a prva mu se instinktivna reakcija svela na jednu jedinu rijec: “Soldera”. Obzirom na to da se radi o upucenom, a neutralnom, kushacu, u najmanju ruku jednako zanimljivo, zar ne? Sveukupno uzevsi, mozda bolje da Solderi to ni ne spominjete 🙂 … Toliko, bar za sad, o tome. (Treca je stvar, da se i ja malo – bez ikakve zle namjere i uz shaljivo nagnuce- poigram djavoljeg odvjetnika, to da postoji mogucnost da je “vama”, koji ste velikom vinaru podastrli bocu Stagnuma, naprosto promakla cinjenica da bas ta konkretna boca koju ste mu odnijeli doista i jest tehnicki neispravna :-). Ukratko, svasta je teorijski moguce, a malo se toga moze s apsolutnom sigurnoscu iskljuciti…).
      “Profesionalni” osvrt na apostrofiranu temu nisam u stanju dati jer za vino nisam profesionalno, vec iskljucivo pasionalno, vezan. Iz te pasionalne vezanosti proizlazi, naravno, takodjer citav niz daljnjih okolnosti. U tom kontekstu, eventualna mjerodavnost ili relevantnost mojih razmishljanja o vinu moze se vjerojatno odrediti samo u konkretnoj relaciji, tj. iz rakursa svakog citatelja ponaosob. (Sam ne razmisljam narocito mnogo o tim kategorijama: samo mi je vino kao takvo, kao inkarnacija kulture, mnogo zanimljivije od pitanja vlastite (ne)meritornosti.)
      Sto, dakle, iz takvog “pasionalnog” kuta mislim o pitanju “tehnicke ispravnosti” vina? Najkrace moguce. Naravno da postoje vina koja su do te mjere ocito tehnicki neispravna ili na neki nacin “pokvarena” da bi se velika vecina kushacha/pilaca mogla lako sporazumjeti oko takve kvalifikacije (iako se cak i takvi ekstremni slucajevi ponekad ispostave kao jednadzhbe s bar minimalnim ostatkom…). Claritatis gratia, ustvrdit cu ocito: nije sporno da Stagnum ne spada u tu kategoriju vina, naprosto zbog cinjenice da stovatelja i ljubitelja statisticki vjerojatno ima najmanje isto toliko, a mozda i vise, no sporitelja. Ta cinjenica Stagnum, uvjetno receno, smjesta u sivu zonu tzv. (do vece ili manje mjere) kontroverznih vina. Cinjenica jest takodjer da sporitelji Stagnuma ponekad nastupaju s prilicno kategorickih pozicija, za sto Vashe formulacije pruzhaju prilicno dobar primjer. (Meni bi npr. sama stvar bila jasnija da ste i sami rekli nesto konkretnije o tome zasto zapravo Stagnum toliko kategoricki smatrate tehnicki neispravnim vinom: ovako mi ostaje tek da nagadjam na temelju standardiziranog spiska najcescih prigovora). Ono sto ja sporim sporiteljima jest istinitost jasne implikacije da unutar te sive zone postoji objektivno odredivi standard, jasno i nedvosmisleno utvrdiva linija koja razdvaja “objektivno tehnicki ispravno” od “objektivno tehnicki neispravnog”. Siva zona je, bas kao i neka druga “zona” u nekom starom filmu :-), mjesto koje je po vlastitoj prirodi prefluidno za takve lake izvjesnosti: radi se o mjestu na kojem je svasta moguce, ovisno o psihickoj predispoziciji lutalice koji se u njoj zatiche. Da se ne upustam preduboko u teoriju i filozofiju percepcije, stari klishe kaze da se ljepota zapravu nalazi u oku koje gleda :-).
      Postoji realni rizik da se podlegne diktatu lazhnih standarda, da relativnim modelima pristupimo kao da su apsolutni i univerzalni, da mozda poneku prigodnu i varijabilnu konvenciju ishitreno interpretiramo kao jednoznacno, “objektivno” mjerilo.
      (Postoje, uostalom, i mode koje dolaze i prolaze. Postoje i citavi pseudoznanstveni aparati, komicni simulakrumi “objektivnosti”, kojima je jedini cilj da stvore privid opravdanosti prihodima koje pod njihovom krinkom ostvaruju ljudi koji prodaju dim.)
      Osobno mislim da bi oni koji neko vino poput Stagnuma koje, statisticki gledano, definitivno spada u sivu zonu, a ne na crnu listu ;-), toliko kategoricki proglashavaju tehnicki neispravnim mozda mogli malo vise prostora ostaviti mogucnosti da se usprkos svemu radi o jednostavnom nedostatku razumijevanja i afiniteta. (Govorim s pozicije nekoga tko i sam Stagnum godinama nije bas najbolje razumio, a –sto je relativno cesta posljedica manjka razumijevanja- bas ni previse volio: za to postoje zivi svjedoci :-)).
      Proglasiti nesto nedvojbenom aberacijom, u ovom slucaju “tehnicki neispravnim vinom”, u slucaju gdje je cinjenica da mnogi ljudi misle drugacije ili suprotno, upravo je zbog kategoricnosti kvalifikacije “neispravan” dobar primjer “frejmiranja diskursa” na nacin da su svi koji se ne slazu – automatski u krivu. Osobno, doduse, nemam apsolutno nikakav problem s time, niti pitanje “frejmiranja diskursa” smatram odlucnim ili cak uopce vaznim. Sklon sam povjerovati legendarnom talijanskom piscu koji kazhe da lazh nije u diskursu, vec u samim stvarima :-).
      I na kraju… Velik dio moje nesklonosti da uopce, onkraj, kao sto rekoh na pocetku, potpuno ekstremnih i manje-vishe nedvojbenih primjera degradacije, raspravljam u kontekstu nekog u najgorem slucaju tek kontroverznog vina o pitanju tehnicke ispravnosti kao da se radi o objektivnoj, utvrdivoj datosti proizlazi i iz cinjenice da o tipu vina kakav me uopce zanima ni u prvom, ni u drugom, ni u sedmom redu ne razmishljam kao o proizvodu, a narocito ne kao o proizvodu koji je podlozan uobicajenim trzisnim standardima “ispravnosti”.
      Eto, kad vec nisam bio u stanju odgovoriti na Vashe pitanje, vjerujem da sam se bar posteno –i u najboljoj volji- potrudio objasniti i zasto.
      Srdacan pozdrav,
      Tvrle

  2. Svjetlana Says:

    Poshtovanje,
    slazhem se sa Stankom. Zaista bi me zanimalo prochitati shto autor misli o tom problemu. Takodjer, vech kada govorimo topopojetici kao o kljuchnom razlikovnom elementu nekih vina, vazhno je imati na pameti da se tim bogobojaznim vinoljupcima nisu svi toposi chinili jednakima po kvaliteti, koliko god oni medjusobno bili razlichiti. To je, mislim, nepobitna chinjenica kojeg je galsko kartezijaniziranje po Burgundiji pokushalo izraziti. Naime, svim tim benediktincima i cistercitima nisu su sve lokacije chinile jednako kvalitetne, nisu im sva sela bila jednako draga i na koncu nisu im se svi vinogradi jednako svidjali, mogli ih oni razlikovati medjusobno ili ne. Zato klasifikacije i kvalifikacije. Konstituiranje identiteta chistom diferencijacijom implicira da element sistema sam po sebi (bez odnosa s drugim elementima) predstavlja nishta (tj. nema identiteta), zar ne? Dakle, ako je nestho Grand Cru, neshto drugo mora biti 1er Cru, inache cijela epska poezija, koju svi mi tako rado pushimo, o selima i vinogradima Burgundije nema bash neke pretjerane veze (osim da ima mnogo medjusobno razlichitih plotova zemlje). Valjda je tako i sa Stagnumom kao hrvatskim Grand Cru-om. S jedne strane dakle, bilo bi zanimljivo chuti shto autor misli o ispravnosti vina, a isto tako shto misli o faktoru kvalitete nekog vino proizvodjujucheg toposa (hijerahiju, koliko mi se chini, koristi samo jednom). Uz molbu da ne frameira diskurs tako da se svi oni koji se s njime ne slazhu automatski nalaze na ‘krivoj’ strani argumenta. Jer, zaboga, svi smo mi za Reynauda, Solderu, Fotija, de Bartolija a protiv Cambijevih planeta i satelita, a da istovremeno ne dijelimo njegov totalni (naglashavam totalni) afan o Stagnumu.

    • Hebate, Tvrle….es to ti počo polemizirat sam sa sobom!? Suncemukalaisano….to bi ondak zasigurno bio dokaz neispravnosti Stagnuma. Nisam dostojan da mišlju i rječju uniđem u raspravu vašu, samo ću reći kak bi mogla ozdravit duša moja: naime, neki dan sam očistil šupu i napravil slobodnog mjesta jedno pol kvadrata….pa eto…ako kome ne trebaju neispravni Stagnumi i vina Cambieovih poturica… 🙂

      • 🙂 Mene je oduševilo “Konstituiranje identiteta chistom diferencijacijom implicira da element sistema sam po sebi (bez odnosa s drugim elementima) predstavlja nishta (tj. nema identiteta), zar ne?”
        Zapravo mi se jako sviđa ta logika, bez potrebe ulaženja u ontološka preispitivanja bitka i solipsizam koji mi je bio tako drag u Gimnaziji 😉

    • Draga Svjetlana,
      Sad polako, da mi ne bi koja rech promakla 🙂
      Takodjer, vech kada govorimo topopojetici kao o kljuchnom razlikovnom elementu nekih vina, vazhno je imati na pameti da se tim bogobojaznim vinoljupcima nisu svi toposi chinili jednakima po kvaliteti, koliko god oni medjusobno bili razlichiti.” Ovo sto govoris u prvom dijelu recenice do posljednje zavisne, cini mi se potpuno nekontroverzno. Formulacija s konkretnom dopusnom klauzulom na kraju, medjutim, prilicno nedvosmisleno sugerira da su percepcija razlicitosti per se i percepcija nejednakih relativnih vrijednosti percepcijom razlicitosti identificiranih zasebnih entiteta medjusobno iskljucive kategorije. S time se ne mogu sloziti.
      To je, mislim, nepobitna chinjenica kojeg je galsko kartezijaniziranje po Burgundiji pokushalo izraziti.” Nepobitna je cinjenica to da je klasifikacija takvog tipa pokushaj kodificiranja neke hijerarhije. I to mi se cini sasvim ocitim i nekontroverznim. Radi se o procesu koji je, kao sto jasno isticem u post-u, tek zapoceo s cistercitskim monasima. Razina definicije koju ovjekovjecuju zakonodavci 1936. godine plod je vishestoljetnog procesa i odrazhava, naravno, jos mnogo toga drugog osim vrijednosnih intuicija i sudova monaha na samom pocetku tog procesa o kojima, uostalom, znamo vrlo malo, no dovoljno da primimo na znanje da je do odredjene diferencijacije, sto u horizontalnom sto u vertikalnom smislu, vec tada doslo.
      Naime, svim tim benediktincima i cistercitima nisu su sve lokacije chinile jednako kvalitetne, nisu im sva sela bila jednako draga i na koncu nisu im se svi vinogradi jednako svidjali, mogli ih oni razlikovati medjusobno ili ne.” Nadam se da necu biti optuzen za kontrarijansko frejmiranje diskursa ukoliko priznam da mi se, tupastom kakav vec jesam, ovo cini nespojivo s relativno banalnom logikom. Meni se, naime, cini da postojanje preferencija po definiciji podrazumijeva sposobnost distinkcije. A oko prvog dijela recenice se, eto, vec po treci put slazhem. (Gotovo bih, zapravo, mogao reci po cetvrti put: obzirom na to da istu stvar naglasavas vec treci put u tri recenice, pocinjem se pitati pise li u mom tekstu crno na bijelo nesto sto je u jednoznacnoj i direktnoj kontradikciji s time?! Citajuci ovo, ne mogu se oteti dojmu da si cinjenicu da je teziste mog teksta, namjerno i razlogom, na horizontalnoj diferencijaciji nekako uspio iscitati kao nijekanje mogucnosti ili cinjenice vertikalne diferencijacije (tj. hijerarhizacije)? Stranger things have happened…)
      “(…) Konstituiranje identiteta chistom diferencijacijom implicira da element sistema sam po sebi (bez odnosa s drugim elementima) predstavlja nishta (tj. nema identiteta), zar ne?” Ehm, what? Sto podrazumijevash pod “chistom diferencijacijom”? Identificiranje razlika bez popratne hijerarhizacije? Ne znam zbog cega toliko inzistiras na (vrijednosnoj) hijerarhiji: meni se cini da razlike dokazivo postoje i u horizontalnim odnosima, bez da je nesto nuzno bolje, a nesto drugo u toj relaciji gore. Da malo banaliziram: malo tko ce sporiti razliku izmedju bijelog i crnog ili plavog i crvenog. Cinjenica da je bas plava tebi slucajno omiljena boja je samo tvoj problem :-). A ukoliko netko utvrdi da je plava boja statisticki najomiljenija boja sveukupnog stanovnistva ove planete, to nije nista drugo nego statisticki solidno potfutrani vrijednosni sud koji mozda govori vise od tisucu rijeci i siroko je iskoristiv ;-), ali apsolutno ni na koji nacin ne utjece na temeljnu cinjenicu postojanja razlike izmedju plavog i crvenog. Da jos malo banaliziram: nije mi ni najmanje namjera sporiti smislenost ili utemeljenost odredjenog tipa hijerarhija, ali je veoma rashiren fenomen i to da se odredjen tip ljudi kojima se, iz ovog ili onog razloga, ne da previse zajebavati s raznoraznim zakucastostima cesto hvata za raznorazne etablirane hijerarhije, jerbo im daju odredjen osjecaj sigurnosti…
      Dakle, ako je nestho Grand Cru, neshto drugo mora biti 1er Cru, inache cijela epska poezija, koju svi mi tako rado pushimo, o selima i vinogradima Burgundije nema bash neke pretjerane veze (osim da ima mnogo medjusobno razlichitih plotova zemlje).” U potpunosti se ne slazhem. Cinjenica da i sam imam odredjene “vrednosno-hijerarhijske” preference i da, kao i svi drugi, mnogo drzim do njih, ni na koji nacin ne iskljucuje niti umanjuje cinjenicu da i nehijerarhiziranu razlicitost dozivljavam kao znacajnu vrijednost samu po sebi. Uzmimo primjer vina (a little far-fetched, I know :-). Ponekad mi se, kad razmishljam o vlastitim afinitetima, cini da i vlastitu predodzhbu i pojam toga sto je uopce “dobro vino” po potrebi podeshavam i stalno nekako u hodu redefiniram prema kolicini “karaktera”, tj. “drukcijosti”, odredjenog vina, a to mi se cini kao najizravnija funkcija upravo tog u trenutku dozhivljaja nehijerarhiziranog diverziteta. Da parafraziram, a zatim i citiram, omiljenog pisca, ne volim vino, nego vina: “diverse, multifarious, copiously plural, endlessly different”. Citat je zanimljiv: cetiri epiteta, a ni traga vrijednosnom sudu :-).
      Valjda je tako i sa Stagnumom kao hrvatskim Grand Cru-om.” Slazhem se. Valjda ;-).
      S jedne strane dakle, bilo bi zanimljivo chuti shto autor misli o ispravnosti vina,” Eto, sto i kako sam mogao, vec sam nadrljao u odgovoru Stanku, he he.
      a isto tako shto misli o faktoru kvalitete nekog vino proizvodjujucheg toposa (hijerahiju, koliko mi se chini, koristi samo jednom).” Autor misli da je pozheljno da vinoproizvodjujuci topos ima visoku razinu kvalitete :-). A o hijerarhiji i hijerarhiziranju sam vec dovoljno i previse drvio.
      Uz molbu da ne frameira diskurs tako da se svi oni koji se s njime ne slazhu automatski nalaze na ‘krivoj’ strani argumenta.” Nemaj straha, znaj da cu do posljednjeg daha braniti tvoje pravo da mislis sto god zelis, pa makar bio u krivu :-).
      Jer, zaboga, svi smo mi za Reynauda, Solderu, Fotija, de Bartolija a protiv Cambijevih planeta i satelita, a da istovremeno ne dijelimo njegov totalni (naglashavam totalni) afan o Stagnumu.” Nemam pojma tko je to “svi mi” (nemoj se ljutiti: radi se o kongenitalnom nepovjerenju naspram neodredjenih kolektivnih subjekata), ali sam siguran da je razlika izmedju afana i razumljivog odushevljenja pitanje subjektivne optike. Ne brini, nisi jedini ;-). Meni se tako, na primjer, desi da chitam jednog vinskog blogera kojeg inace, opcenito govoreci, pratim i cijenim, pa s blagom distancom svjedocim njegovom totalnom – za slucaj da si u citanju preskocio bas ovu zadnju rijec, jos jednom naglashavam: totalnom – (a cak ni ne posebno temeljito ili uvjerljivo obrazlozhenom) afanu prouzrocenom vec negdje cca devetstopetim najposebnijim i najboljim novim Beaujolais Cru-om (iz najboljeg jos eto do jucer zaraslog starog vinograda lokalnog apotekara koji je bas umro) koji se pojavio u zadnje tri godine (spravljen kao valjda prva –ili tu negdje- samostalna berba uopce od strane nekog golobradog curichka) koji jest, dodushe, dobro vino, ali meni je subjektivno ionako vec i od onih prethodnih devetstocetiri bar devetstojedan bio potpuno izlishan, jerbo su mi u vlastitom zhivotu sasvim dovoljna tri Beaujolais Cru gamay-a :-)… A zatim spazim da u veoma pozitivnom kontekstu spominje npr. Burlottov Monvigliero, na sto odobravajuci kimnem glavom, jer, kao bilo koje razumno i inteligentno ljudsko bice profinjenog ukusa i visoke razine upucenosti, u potpunosti dijelim njegovo u potpunosti opravdano odushevljenje. 🙂 😉
      Ukratko, hvala na javljanju i zivio ti meni, Svjetlana!
      Autor

      • Svjetlana Says:

        Dragi Autore,
        Bez neke posebne zhelje da ulazim u tochku po tochku i da se ovo pretvori u gigantomahiju peri tou oinou (nemam grcka slova), a tim prije shto se vishe manje slazhemo oko vechine toga (+ – tochni smisao pokoje zavisne klauzule i dopusne rechenice, ali chini mi se da to mozhemo prezhivjeti i minus moj afan o Stagnumu) misilm da je u prvom dijelu Tvojeg odgovora ovo kljuchni dio:
        “Citajuci ovo, ne mogu se oteti dojmu da si cinjenicu da je teziste mog teksta, namjerno i razlogom, na horizontalnoj diferencijaciji nekako uspio iscitati kao nijekanje mogucnosti ili cinjenice vertikalne diferencijacije (tj. hijerarhizacije)? Stranger things have happened…)”
        E sada, moram priznati da jesam osjetio/la da u cijelom tekstu izostaje pitanje vertikalne diferencijacije, no isto tako nisam pretpostavio/la da nijechesh moguchnost tako nechega, nego me je jednostavno zanimalo Tvoje mishljenje o tome (i btw. ne mislim da su percepcija razlichitosti i percepcija nejednakih relativnih vrijednosti etc, etc, etc …medjusobno iskljuchive, shtovishe). Tim prije shto se obrazlazhujuchi dio Tvojeg narativa (ili barem njegov dobar dio) o odlikovanosti Stagnuma zasniva na primjeru Burgundije. A ako igdje postoji bolji primjer napora da se kvaliteta kodificira, neka me vrag odnese.
        Prednost / mana / grijeh galskog kartezijaniziranja po Burgundiji je da su zakljuchci tipa: ‘VR je bolja apelacija od NSG, jer ima 6 Grand Cru-a, a NSG nema niti jedan.’ ili ‘Les Chaignots su plemenitiji / bolji 1erCru od Clos des Po(i)rrets jer se nalazi na VRu blizhoj strani NSGa, a VR je bolja apelacija, pa prema tome etc…’, posve legitimni jer su u pitanju formalne konzekvence sistema valorizacije burgundijskih lokaliteta (ne govorim nishta o tome koliko je to imbecilno ili ne, slazhem li se osobno s njima ili ne i jesu li uopche takvi zakljchci pozheljni, potrebni, koristni, osim nekome tko trofejno pristupa vinima). Da su plotovi razlichiti, u to nema dvojbe (kao shto to najbolje svjedoche Gougesovi sa svojim vinima), a da je jedan ‘bolji’ od drugoga, zasniva sa na mjestu unutar sustava valoriziranja vina chiji su kriteriji donekle jasni i shvatljivi uzimajuchi u obzir galsko definiranje (po njima) relevantnih faktora za razumijevanje napitka od fermentiranog soka od grozhdja (geo/meterologija, povijest, nacionalizam, katolichanstvo, hrana, pesticidi, kultura, njihova ideja toga shto je pravi, istinski, dubinski, protheron kath’auto, vremenom i proizvodjachem nepomucheni iskaz pinot noira na tim geographskim shirinama i josh dosta toga). Osobno, smatram da cijelo pitanje vertikalizacije treba shvachati kao dio funkcioniranja odredjenog kulturnog okvira, no isto tako mislim da se bez obzira na posredovanje nekim kulturnim / pojmovnim okvirom mozhe rechi je li neki plot bolji ili ne (pomalo shizophreno, znam). Uzmimo na primjer, onu drugu spaljenu padinu u Rhoni – Cornas (no Grand Crus) i Balthazarov i Allemandov Chaillots – predivna vina koja svjedoche o svojem porijeklu. No, ni jedno ni drugo nemaju dubinu, strukturu, sraz oshtrog i mekog, kamena i vocha, refleksiju okoline Reynarda, shto mozhemo objasniti sastavom tla (vishe granita), polozhajem (na nestho vishoj razini, pa vishe sunca), etc…Mislim da se na slichan mozhe prichati i o drugim lokalitetima.
        Dakle, obzirom da se slazhemo da je kodifikacija kvalitete neodvojiv dio cijele burgundijske priche, izostanak spominjanja iste mi je bio zanimljiv i htio/la sam chuti zashto je iskljuchen. Dodatno, proglashavanje Stagnuma jedinim ‘rvackim Grand Cruom, mi je u izostanku bilo kojeg drugog kvalificiranja peljeshachkih ili dalmatinskih lokaliteta, ili tematiziranja kulture uzgoja plavca maloga na dalmatinskom polu/otochju pomalo visilo u zraku. Jer je, kao shto sam to rekao/la, ‘Grand’ relacioni termin (dakle, u odnosu na shto je to on ‘Grand’? – see above) jednog sustavnog pristupa vinu. I, dapache, a to je i bila moja mala zhelja i potajna nada, ono na shto sam ciljao/la bilo je objashnjenje takove kvalifikacije, koja bi, priznajem, bila herojski poduhvat (ili mozhda ne?). Elem, cijelo vrijeme Tvoj tekst vishe manje ide u duhu poezije horizontalne diferencijacije, a onda odjednom, i koliko sam vidio, jedino objashnjeno afanom oko transupstancijacije kamena u svilu (btw. I like that one, skoro da mi je bilo krivo da ne dijelim afan oko Stagnuma) – bang! Stagnum je Grand Cru. Something was missing…Dakle, ne inzistiram toliko na vrijednosnoj hijerarhiji koliko mi se chini da je to osjetljivo pitanje, te da od njega ne bi trebalo bjezhati, pogotovo kada je rijech o valorizaciji hrvatskih vina (o chemu imam sasvim jasno i odjelito mishljenje s kojim se chesto ne slazhem).

        Re: ‘svi mi’ – retorika.

        A shto se tog vinskog blogera tiche (koji je usput pravi prasac i uopche nije dzhentelmen) i bitchslappinga gospodjice Julije tiche, to je bio moj primjer nechega shto mi se za Fleurie chinilo drukchije, out there, razlichito, posebno, izvan kodeksa / konteksta, wtf? (da, postoji dobar ‘wtf?’ i losh ‘wtf?’), zato i uvodjenje LKJa i Madonne kao obrazlazujuchih elemenata narativa (madness + ako Italians do it better onda mogu valjda to i zhene ma stho god ‘to’ bilo – tj. I am agnostic about ‘it’…).

        Btw. da uzvratim kompliment, netko tko voli Perreta i Marcarinija can’t be all that bad either (padao on u afan oko Stagnuma ili ne), shthovishe i dapache na kvadrat!! (btw. Marcarini ’04. nedavno otvoreno: Brunate nakon dva sata u dekanteru predivna pjesma, La Serra nikako.. me thought odd – any thoughts?).

  3. Svjetlana Says:

    Bitno je da je bitak pitak.

  4. Svjetlana Says:

    Mislish ‘epistemologija’?

  5. Hm… ako ti se tako sviđa 😉 Imam pitanje za tebe koje postavljam ne iz razloga da bi se nadmudrivali već iz razloga jer me stvarno zanima odgovor.
    Pitanje glasi Jesu li Tebi svi Stagnumi isti?

  6. Svjetlana Says:

    Nisu. Previshe varijacija neobjashnjivih (ne nekim posebnim redom):
    a) tipicitetom godishta,
    b) loshim skladishtenjem / tretmanom boca kod dealera,
    c) razvojnom phazom vina,
    d) blesavim posluzhivanjem,
    e) there is no e), i
    f) promjenom vinospravljajuchih tehnika (pod pretpostavkom da je bilo tako nechega)
    Da budemo na chistu, bilo je ushita, no isto tako bilo je ‘mhee’ i ‘wtf?’. Zato nedostatak afana…
    Tebi?

    • Da pojednostavim… niti meni nisu “svi isti”, ali sad iščitavajući tvoj odgovor mi nisu jasni razlozi zbog kojih se Tvoje mišljenje preklapa sa Stankovim prvim komentarom?!?
      Nakon ovog posta samo sam mogao zažaliti zašto nisam svjedočio otvaranju Stagnuma 1998., a ne zašto ga Buonsangue nije prvo poslao u laboratorij da mi doktor prvo potvrdi da je “proizvod” ispravan.
      Moram priznati da se itekako slažem s navedenim da je “svaki Stagnum u najvecoj mogucoj mjeri pravo dijete vlastite berbe”, te da “bez obzira na takve veoma primjetne razlike i karakterne amplitude od berbe do berbe, Stagnum je uvijek i u bas svakoj berbi nepogreshivo Stagnum.”

  7. Svjetlana Says:

    Obzirom da mi a) – f) ne objashnjavaju varijacije, onda mi se logichno postavlja pitanje o ‘ispravnosti’ vina, i zanimalo bi me shto autor misli o tome (te se u tom se smislu slazhem sa Stankom). Dozvoljavam da a) – f) nije iscprna lista.

  8. Poštovani vinopijo,

    Na početku da pokušam biti duhovit: Nadam se da i jedan ‘barbarski’ element sa istoka, tačnije juga, može da se javi i priključi ovoj interesantnoj debati. Naime ja trenutno živim u Južnoj Africi, a potičem iz srpske porodice u Bosni. No, to i nije toliko bitno za ovu priču. Bitan je Stagnum, kako su stari Rimljani zvali Ston. Ok, neću spominjati Cara Dušana i ostale istorijske detalje nego se vraćam vinu… Idemo redom… Moja porodična slava je Sv. Trifun koji se slavi istog dana kad i Sv. Valentin. U mojoj porodici je bilo nekoliko sveštenika i redovno je vrhunsko vino bilo dobavljano sa Pelješca, i to još od perioda između prvog i drugog svetskog rata. Elem, ja sam kao klinac od 15 godina već poznavao elementarne note Plavca Malog, mada tada još nisam znao da je on na svet došao od roditelja koji su poznati u Italiji kao Primitivo a u Americi kao Zinfandel i lokalne, hrvatske sorte Dobričić. Naravno i Crljenak Kaštelanski je domaća, autohtona sorta… Međutim kad sam ljubaznošću jednog šarmantnog bon-vivana iz Argentine, koji je radio za Ujedinjene Nacije, baš kao i ja, čuo za Stagnum, koji je on pio u Zagrebu, otišao sam kod Frane Miloša, i poveo čak i svog oca, starog vinopiju… Zaključak: to je najbolje vino ikad spravljeno na našim prostorima… Nisam pio poslednjih nekoliko berbi, pa ne znam šta se sada dešava, ali je sasvim prirodno da kvalitet oscilira jer su uslovi svake godine drugačiji… Vino je briljantno, neponovljivo i predstavlja vrh koji Plavac Mali kao sorta može doseći…..Svaka čast Hvaranima i drugim proizvodjačima Plavca, ali Stagnum je neponovljiv!

    Zahvaljujem se autoru na nadahnutom pisanju, na mnogim mestima sam se prepoznao… a u nekim elementima njegovog pisanja sam prepoznao lepotu Krležinog stila…

    Hvala na vrhunskom literarnom zadovoljstvu!

    Veliki pozdrav
    Dušan

    • vinopija Says:

      Lijepo te pozdravljam dusane!

      Meni se ponekad također čini kako buonsangue njeguje Krležijanstvo u svakom smislu 🙂

      Drago mi je da dijelimo istovjetan doživljaj Stagnuma i posebno zanimljivo da slavite baš Sv.Trifuna, zaštitnika vinogradara, vinara i vinopija 😉 Upravo na taj dan koji ujedno obilježava Valentinovo bilježim rekordan broj posjeta svojem Dnevniku i prelomni trenutak zbog kojeg sam ovdje i diskutiram s ostalim zaljubljenicima u jedinstveni i veliki Stagnum 🙂

      • Kreativni,
        a) Kad cemo u Kotor da zajedno zahvalimo Sv. Trifunu sto nam shtiti direktora Vinopiju 🙂 ?
        b) Znajte da ste za svoje pisanje odgovorni pred licem vjecnosti: tu Vam statistika poput “number of hits” nece bit od velike pomoci 🙂
        c) (ne mogu se sad sjetit, al bilo je jos nesto)

      • Trifa po Bogu, marketingom se baviš, hitovi ne dolaze od tvog praiskonskog prezimena, nego od činjenice da bi klinci nešto kupili vina pa da povale bolju polovicu na taj dan; pa im treba savjet….eto ga!

    • Dragi Dushane,
      Obzirom na to da je autor bloga -nije li to iz konteksta samog bloga ocito?- pravovjerni, dobronamjerni, etnicki cisti Rvat koji iz pecine izlazi iskljucivo kad treba a) podijeliti Bosnu, b) pozdraviti Svetog Oca, nisam bas siguran da si se obreo na pravom mjestu.
      OK, sad kad smo se obojica “malo nashalili”, mozemo ozbiljno…
      Od srca ti zahvaljujem na pazljivom, inteligentnom citanju, kao i na doprinosu u vidu duhovitog i zanimljivog komentara. Dobrodosao!
      Sto se tice tvojih komentara o samom Stagnumu, cini se da se u potpunosti slazemo.
      Jos jednom zahvaljujem: ako se s juznih rtova ikad uprizoris u ovim krajevima, javi se da nadoknadimo te Stagnume koje si propustio!

  9. Ne znam sad šta bi napravio, htio sam branit Stagnum, pa citirat Kierkegaarda, ali nakon čitanja valjda i kao na kraju života, čini mi se da ga ne treba branit, pa neću.

    na kraju samo, pozdrav Bounsangue….jako jako lijep tekst i odabir slika, ima nešto u odabiru trenutka fotografiranje glede svjetlosti na tim fotografijama

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: