Arhiva za Travanj, 2011

In the Flat Field

Posted in Uncategorized on 4 travnja, 2011 by buonsangue

Vina Nikse Rokija, poznatog majstora peke iz Pliskog Polja, citav sam niz godina pratio s velikim ocekivanjima, nikad u potpunosti ispunjenima. S jedne strane, i dalje mislim da su njegovi plavci (od bazicnog, preko najnovijeg “sans soufre”, do pomalo mitskog Matadura) vina koja nacelno i u samoj impostaciji dosta obecavaju, ali im uvijek nesto nedostaje do iskoraka prema kategoriji iznimnih ili posebno karakternih vina.

__________________________________________________

Roki’s, Muskardin 2009 – 92tp (pij sada pa do 2022)

Roki’s, Bugava 2008 – 93tp (pij sada pa do 2039)

___________________________________________________

S druge pak strane, Roki se kroz posljednjih nekoliko berbi u mojim ochima definitivno potvrdio kao vodeci “bianchista” hrvatskog juga. Muskardin (blend Kurteloshke, Kucha i Bugave) i monovarijetalna Bugava prava su remekdjela koja apsolutno nicim ne zaostaju za mnogim po pojedinim parametrima na ovaj ili onaj nacin donekle usporedivim velikim bijelim vinima koja se proizvode drugdje po Europi (od npr. Perret-ovih velikih Condrieu, pa sve do COS-ovog bijelog Pithosa, ili briljantnog Grecanico Dorato pred koji dan preminulog velemajstora Marca de Bartolija). Muskardin i Bugavu karakteriziraju jedrost, punoca i bogatstvo ocito prvorazrednog materijala. Vina mirishu na tamjan, misterij, med, sakrament, ruzhmarin, kadulju, shipak i sunce. U ustima ih odlikuje jednost, harmonicna struktura i intenzivno prisustvo centralnog (za razliku od longitudinalnog) tipa: fantasticna, ravnomjerna difuzija. Ne radi se niposto o “minimalistickim” vinima, jer ovdje svega ima u obilju, ali sa savrshenom mjerom i u besprijekornom balansu – oba se vina, od nosa do sjecanja, dozivljavaju kao prirodne, snazne, nedjeljive cijeline (ἄτομος).

Povrh svega, radi se o blagim, blagotvornim vinima cija pomalo meditativna blagost, uz odsustvo bilo kakvog elementa tenzije, oshtrine ili agresije (ponosno prisutnog kod nekih drugih hrvatskih “maceriranih” bijelih vina), ostavlja gotovo ljekovit dojam. (Najsiroj bi se hrvatskoj publici priroda ovog vina mozda najbolje mogla pribliziti sloganom: “Tizana, ne konjak!”)

Ovo su velika vina koja valja dekantirati, tociti u brugundske pokale (npr. Spiegelau Authentis), sluziti na sobnoj temperaturi (ili tek koji stupanj rashladjena), te u njima uzivati uz najbolju hranu (raspon mogucnosti za sljubljivanje je doista veoma shirok). Vazno je upravo to da se od njih ocekuje mnogo, te da im se pristupi s povjerenjem, pomalo meditativno, kao autenticno velikim vinima, jer previse rashladjena, previse pozhurena, u premaloj i preuskoj chashi nece pokazati svoje pravo lice.

(Sto uopce reci o odnosu cijene i kvalitete? Raspon cijena za Muskardin je obicno 30-40 kuna, a za Bugavu 50-60 kuna. Muskardin je gotovo najbolji QPR na koji sam ikada igdje u vinskom svijetu naishao: gotovo nadrealno, a za Bugavu se u nacelu moze reci isto. Uzevsi to u obzir, moze se reci da su ova vina nesvakidashnji doprinos ne samo hrvatskoj vinskoj kulturi, vec kulturi uopce.)

____________________________________________________________________________________________