Arhiva za Svibanj, 2010

Knoll on a roll

Posted in Uncategorized on Svibanj 30, 2010 by buonsangue

Emmerich Knoll, jedan od trojice ili cetvorice najvecih tradicionalnih vinara Wachau-a, koji se, za razliku od nekih veoma slavnih susjeda, nikada nije odao zveckajucem zovu pretilog, razbarushenog, pseudodekadentnog vinskog stila koji – prije svega – karakterizira manjak jasnoce i strukturne delineacije, izbacio je pred koji tjedan na trziste svoj novi Federspiel Loibner Rose’ (100% “Blauer Burgunder”).

Pogled na Knoll-ove boce uvijek mi izmami veseli hihot: gotovo da nisam sreo nikoga tko Knoll-ovoj zivopisnoj etiketi nije, s indignacijom ili uz sarkastisticni podsmjeh, kategoricki presudio tom svakom istinskom estetu najbremenitijom anatemom: kitsch. Cijenim i razumijem minimalisticki ukus, a nije bas ni da sam uvjeren da bi susjedi – po prirodi stvari – trebali dijeliti moju sklonost srednjeeuropskom kasnom baroku, no meni je etiketa naprosto super, he he.

Sigurno vas muci sto bi bila idealna muzicka podloga. Preporucam "Blue Bell Knoll".

 

Nakon sto sam se pred nekih mjesec dana bocom GV Smaragd Loibenberg iz 2002. (koja sazrijeva – skeptici, u koje se u slucaju Knolla ne ubrajam, bi rekli iznenadjujuce – dobro), a zatim i nesto recentnijom bocom GV Federspiel Kreutles iz 2007., jos jednom podsjetio zasto je bob bob, a Knoll Knoll, zadnjih sam dana s velikim nestrpljenjem vrebao shansu da preliminarno “preslusham” novu akviziciju.

Prozirno staklo fantasticno istice prekrasnu, prozracnu sasvim svijetlo-naranchastu boju: snazna i jednoznacna sugestija svjezine i gracilnosti. Na nosu, sve veoma zatvoreno i suzdrzano, s blijedim, tihim, jedva primjetnim tragom neceg ljekovito travnatog. U ustima, tek mutne naznake direkcionalnosti koju sam ocekivao: u sredini pomalo nezreli ton neceg zhuto-bobichastog i jak -ali ne bas jasno artikuliran- osjecaj plitke mineralnosti, a uz obrub, kao aura, nesto poput plazme (krvna plazma – mozda odatle ta pomisao na zhuto?). Zavrshava veoma kratko, ali tecno i bez ikakvih disharmonija.

Jos uvijek nedovoljno ostra definicija je, kako mi se cini, u ovom slucaju gotovo tipicna za skroz svjeze, netom buteljirano vino ovog tipa. No, pitam se: sto mi znaci ono sto u njemu u ovom trenutku nalazim? U slucaju ovog vina ne radi se, doduse, o bogznakako zahtjevnoj, vaznoj ili kompleksnoj prognozi, ali ni kod najjednostavnijih “zadataka” tog tipa ne postoji zapravo bas nikakva doista cvrsta garancija, a jedino cime raspolazhemo jest ubojita kombinacija vjere (u tome kod Knolla zacijelo nemalo pomaze Sveti Urban na etiketi, he he), iskustva (s vinarom, sortom, terroir-om, konkretnim vinom, vinom opcenito etc.), i intuicije. Pakleni pir tvrde empirije i lagane mistike. Fantasticna feel-good drustvena igra, he he. Idealno za svaki vash tulum. Svakako isprobajte, ako jos niste. Farma i HTZ su prema tome, da prostite, penis nudus.

Cini mi se da ovom Rose’-u treba jos nekoliko tjedana, ili mozda koji mjesec, prilagodbe na svoju novu ulogu, da se slegne, poslozhi, izdefinira. Cini mi se da ima sve sto je potrebno da, uz malo srece mozda bas za bablje ljeto, izvede kakvu kratku, njezhnu piruetu o prolaznosti, na podlozi od nesto svjetla, par tankih lelujavih srebrnih niti, i prstohvata prashine.

E’ un antidolorifico magnifico.

I za kraj, evo sto vam s etikete porucuje sam Sveti Urban, glavom i bradom:

Tut mir nur den Wein nicht taufen,

Lasst ihn doch als Heiden laufen.

Nur der Durst soll christlich sein:

So erweist man Ehr dem Wein!

Oglasi

Postprandijalno zrnce za monolog uz kavu

Posted in Uncategorized on Svibanj 29, 2010 by buonsangue

Hautvillers, berceau du Champagne, he he.

Koristim priliku da sliku koja govori vise od tisucu rijeci popratim drevnom poslovicom iz riznice talijanske narodne mudrosti: “A chi non beve vino, Dio neghi anche l’acqua“.

Odlicna ideja, pomislih instinktivno.

Galileo, doduse, odnos izmedju vina i vode ne vidi binarno, vec kao prozhimanje: “Il vino e’ la luce del sole tenuta insieme dall’acqua“.

Jedan… dva, tri. Parovi i trojstva, arhetipski modeli u zacetku svih jos slozenijih, ali cesto manje savrshenih, struktura.

(Duobus litigantibus, tertius gaudet).

Razgovor o stablima

Posted in Uncategorized on Svibanj 28, 2010 by buonsangue

  

In Saloniki
weiss ich einen, der mich liest,
und in Bad Nauheim,
das sind schon zwei. 
(Guenther Eich)
 

Vuchji pjev

Posted in Uncategorized on Svibanj 27, 2010 by buonsangue

 

Ponekad mi se cini da je rose’, jos vishe no shampanjac, neshvaceno vino. Osim sto se, iz – nazalost – donekle razumljivih razloga, cesto povezuje s odredjenom frivolnoscu, te mu se odricu dublje namjere, vecina ga ljudi vidi kao nesto vezano uz prigodu lakomislene namjene: sama mu boja u chashi, na ljetnom stolu, sugerira puku razbibrigu. Rose’ je, na taj nacin, ne samo “zrtva” vlastite, upravo za takve prigode savrshene, ikonichnosti, vec i tisuca vinara koji ga – sto zbog linije manjeg otpora, a sto zbog nedostatka ambicije, ili pak sposobnosti, da zhanr i sami uopce ozbiljno shvate – tretiraju sukladno rashirenoj percepciji i popularnim predrasudama.

Puka razbibriga, a bome ni povremena frivolnost, nisu, naravno, same po sebi nista negativno, a zacijelo nisu ni kategorije koje po definiciji ukljucuju snizavanje kriterija. Dapache: upravo onaj koji cijeni vlastitu razbibrigu i – ponekad krvavo zaradjene he he – trenutke frivolnosti samome sebi duguje minimum truda da, umjesto za nekim loshe prikriveno toksicnim industrijskim svjetloljubicastim napojem, posegne za dobrim rose’-om: vlastitoj idili valja dostojno nazdraviti…

Jedna od vaznijih stvari koja se u prilog rose’-u, kao zhanru, moze istaknuti jest i cesto gotovo nevjerojatna versatilnost u najshiroj paleti za mnoga crna i bijela vina uistinu tradicionalno teskih sljubljivanja s hranom…

Ukratko, za rose’ vrijedi isto sto i za svako drugo vino: postoje dobri i loshi. Bas kao sto, bez obzira na to sto su konkretna senzorna ocekivanja po prirodi stvari razlicita, za bijela i crna vina vrijede isti visoki kvalitativni kriteriji u smislu intenziteta dozivljaja, i od dobrog se rose’-a, u tom specificnom registru, moze i mora ocekivati apsolutno isti veliki uzlet, isti veliki ushit. Taj veliki uzlet put kojeg nas ponekad uzdigne neko jedinstveno – a u odredjenom trenutku, na odredjenom mjestu, pod odredjenim kutem upada svijetla mozda i veliko – vino.

_____________________________________

______________________________________

Kako ne bi bas sve ostalo na suhom promishljanju, otvaram Il Mimo 2008. Il Mimo je kao rose’ vinificirana stopostotna Spanna iz kraja koji se  u Pijedmontu obicno opisuje kao zona “planinskog Nebbiola”: Colline Novaresi. Iza ovog se vina krije obitelj Arlunno, vlasnici ultratradicionalne vinarije Cantalupo, koja u apelaciji Ghemme proizvodi neke od najboljih sjevernih Nebbiola uopce. Naprosto je legendarna kompleksnost i dugovjecnost tih sublimno elegantnih vina koje, prirodno, odlikuje nesto trezvenija i “hladnija” stilistika od mnogo poznatijih i razvikanijih juznih susjeda u Langama.

Il Mimo, vjerni prijatelj nazvan po starorimskoj maski iskopanoj u podnozju nekog tamosnjeg brda, mozda jest rose’, ali moj je izbor da ga tretiram ambiciozno i s postovanjem koje i prilici “kralju svih sorti”: rastacem ga, drasticno rashladjenog, u siroke Spiegelau Authentis Burgundy chashe kako bi dobio dovoljno prostora da, uz relativno brzo rastucu temperaturu, razvije prekrasnu lepezu tolikih asocijacija. Na povrsini, tanki vocni veo satkan od svjezhine shipka i slatko-kiselkaste efemernosti maline; izmedju, tanke, vibrantne, provodnicke kiseline (kao zice violine); a dolje… dno od morenskog kamena pod oceanom.

Rasa koja sanja nesto anorgansko.

Il Mimo se otvara: sirokom mi rukom ponovo vraca ukazano povjerenje.

Off we go!

Posted in Uncategorized on Svibanj 26, 2010 by buonsangue

Once upon a time on Juffrouw Ida. Blackberries on either side and all that.

Arnolfini, Cenami, Jan van Eyck’s mirror on the wall. Yes. But spot the loony, if you can.

Tempier’s 2006 Rose’. Never quite seemed to make the very top of my list, but not too shabby either…

The cartellino: éloge de la main. The hand: tiller of the soil, mark of the artisan.

These things, and more, my eyes have seen. These are the gifts that fill my heart with praise. They bid me to sing.

Off we go.