Emmerich Knoll, jedan od trojice ili cetvorice najvecih tradicionalnih vinara Wachau-a, koji se, za razliku od nekih veoma slavnih susjeda, nikada nije odao zveckajucem zovu pretilog, razbarushenog, pseudodekadentnog vinskog stila koji – prije svega – karakterizira manjak jasnoce i strukturne delineacije, izbacio je pred koji tjedan na trziste svoj novi Federspiel Loibner Rose’ (100% “Blauer Burgunder”).
Pogled na Knoll-ove boce uvijek mi izmami veseli hihot: gotovo da nisam sreo nikoga tko Knoll-ovoj zivopisnoj etiketi nije, s indignacijom ili uz sarkastisticni podsmjeh, kategoricki presudio tom svakom istinskom estetu najbremenitijom anatemom: kitsch. Cijenim i razumijem minimalisticki ukus, a nije bas ni da sam uvjeren da bi susjedi – po prirodi stvari – trebali dijeliti moju sklonost srednjeeuropskom kasnom baroku, no meni je etiketa naprosto super, he he.
Sigurno vas muci sto bi bila idealna muzicka podloga. Preporucam "Blue Bell Knoll".
Nakon sto sam se pred nekih mjesec dana bocom GV Smaragd Loibenberg iz 2002. (koja sazrijeva – skeptici, u koje se u slucaju Knolla ne ubrajam, bi rekli iznenadjujuce – dobro), a zatim i nesto recentnijom bocom GV Federspiel Kreutles iz 2007., jos jednom podsjetio zasto je bob bob, a Knoll Knoll, zadnjih sam dana s velikim nestrpljenjem vrebao shansu da preliminarno “preslusham” novu akviziciju.
Prozirno staklo fantasticno istice prekrasnu, prozracnu sasvim svijetlo-naranchastu boju: snazna i jednoznacna sugestija svjezine i gracilnosti. Na nosu, sve veoma zatvoreno i suzdrzano, s blijedim, tihim, jedva primjetnim tragom neceg ljekovito travnatog. U ustima, tek mutne naznake direkcionalnosti koju sam ocekivao: u sredini pomalo nezreli ton neceg zhuto-bobichastog i jak -ali ne bas jasno artikuliran- osjecaj plitke mineralnosti, a uz obrub, kao aura, nesto poput plazme (krvna plazma – mozda odatle ta pomisao na zhuto?). Zavrshava veoma kratko, ali tecno i bez ikakvih disharmonija.
Jos uvijek nedovoljno ostra definicija je, kako mi se cini, u ovom slucaju gotovo tipicna za skroz svjeze, netom buteljirano vino ovog tipa. No, pitam se: sto mi znaci ono sto u njemu u ovom trenutku nalazim? U slucaju ovog vina ne radi se, doduse, o bogznakako zahtjevnoj, vaznoj ili kompleksnoj prognozi, ali ni kod najjednostavnijih “zadataka” tog tipa ne postoji zapravo bas nikakva doista cvrsta garancija, a jedino cime raspolazhemo jest ubojita kombinacija vjere (u tome kod Knolla zacijelo nemalo pomaze Sveti Urban na etiketi, he he), iskustva (s vinarom, sortom, terroir-om, konkretnim vinom, vinom opcenito etc.), i intuicije. Pakleni pir tvrde empirije i lagane mistike. Fantasticna feel-good drustvena igra, he he. Idealno za svaki vash tulum. Svakako isprobajte, ako jos niste. Farma i HTZ su prema tome, da prostite, penis nudus.
Cini mi se da ovom Rose’-u treba jos nekoliko tjedana, ili mozda koji mjesec, prilagodbe na svoju novu ulogu, da se slegne, poslozhi, izdefinira. Cini mi se da ima sve sto je potrebno da, uz malo srece mozda bas za bablje ljeto, izvede kakvu kratku, njezhnu piruetu o prolaznosti, na podlozi od nesto svjetla, par tankih lelujavih srebrnih niti, i prstohvata prashine.
E’ un antidolorifico magnifico.
I za kraj, evo sto vam s etikete porucuje sam Sveti Urban, glavom i bradom:
Tut mir nur den Wein nicht taufen,
Lasst ihn doch als Heiden laufen.
Nur der Durst soll christlich sein:
So erweist man Ehr dem Wein!
Buon Sangue Blog 
